Da u pravosuđu na nivou BiH vladaju dvostruki aršini i selektivna pravda, uporno upozoravaju republički predstavnici koji i pred kraj 2024. godine podvlače da nema opravdanja za ignorisanje srpskih stratišta i žrtava i za razvlačenje suđenja u predmetima gdje su optuženi bošnjački generali i drugi njihovi vojnici.

Stvari su trenutno postavljene tako da je najizglednije da će sve njih zub vremena spasti od presude i dugogodišnje robije. Jedan od najočiglednijih primjera i dokaz za selektivnost pravosuđa BiH je proces koji je počeo prije više od pet godina, a vodi se protiv komandanta Petog korpusa takozvane Armije RBiH Atifa Dudakovića zbog zločina na području Krajine u septembru i oktobru 1995. godine.

Nerijetko se može čuti da optužena lica srpske nacionalnosti gotovo ekspresno dobijaju presude, za razliku od ostalih, a analize slučajeva pokazuju i to da je, kada su u pitanju ratni zločini s početka devedesetih godina prošlog vijeka, veliki posao u startu odradio Haški tribinal, dok su optužnice protiv bošnjačkih komandanata do zadnjeg dana držane u ladicama.

Vršilac dužnosti direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Viktor Nuždić za „Glas Srpske“ podvlači da je od kraja rata prošlo skoro 30 godina i da nema opravdanja za to što nema presude za zločine u Posavini, Podrinju, Dobrovoljačkoj ulici, Tuzlanskoj koloni, zapadnokrajišnim opštinama i drugim mjestima. Kaže da su za potrebe Atlasa zločina nad Srbima tokom 1992. godine, koji je izdao Centar, evidentirali 76 stratišta na kojima je stradalo četvoro ili više lica srpske nacionalnosti.

– Najveći dio tih zločina nije uopšte ili nije adekvatno procesuiran – rekao je Nuždić.

Posebno je problematično, dodaje, dugo trajanje procesa, navodeći i to da se na podizanje optužnice čeka godinama, a potom suđenja traju u nedogled.

– Takvi su procesi u predmetu „Đuro Matuzović i drugi“ za zločine u Posavini. Optužnica je potvrđena u januaru 2017, a ni prvostepene presude još nema. Zatim „Džemal Hadžić i drugi“ koje terete za zločine u Čemernu. Optužnica je iz 2018, a tokom te godine su potvrđene i optužnice za Esada Ramića i druge za Konjic, zatim za Atifa Dudakovića, a presuda još nema ni na vidiku. Bilo je slučajeva da i procesi protiv Srba traju dugo, ali i tu je opravdana kritika. Recimo, zbog čega su Borislav Paravac i drugi morali čekati od 2016. do 2024. da im se donose prvostepena oslobađajuća presuda? Nejasno je zbog čega je za podizanje optužnice protiv Sakiba Mahmuljina trebalo čekati 2015. ako je njegov nadređeni Rasim Delić u Hagu bio osuđen još 2008. Zbog čega je istraga o Dobrovoljačkoj obustavljana godinama da bi optužnica ipak bila potvrđena 2022. godine? Kako nisu postojali elementi za to deset godina ranije, koji su sada prisutni i ko je odgovoran i za svjesno opstruisanje istrage? Ko je kriv za ubistvo djece u Kalinoviku ako nije Ramiz Dreković, ko je kriv za ubistvo osam vojnika u Velikom parku ako nije Dragan Vikić, ko je kriv za zločine u Trnovu za koje je predsjedavajući sudija rekao da su se desili, ali da to Tužilaštvo nije dokazalo? Da li je normalna presuda da se pokloni vjera svjedoku, ženi koja je u toku suđenja potvrdila da je lažirala prijavu o smrti muža, a da Dragan Marinković bude osuđen na osnovu tog iskaza ili da Almaz Nezirović sa 21 tačkom optužnice bude osuđen na šest godina, a Stanojević Dragan na pet za jednu i gdje uopšte nije bio neposredni izvršilac – istakao je za „Glas“ Nuždić.

Upitao je i da li je pravno utemeljeno obrazloženje da optuženi u predmetu „Kukavice“ gdje je ubijen 21, a ranjeno njih 39, nisu znali da sa nekoliko metara pucaju u civile.

– Da li je normalno, na kraju, da se suđenja za ratne zločine odvijaju u bivšem mučilištu za Srbe i da su mnoge sudije i tužioci pravdu Srbima dijelili i u ratu? Na sva ova pitanja neko bi trebalo da da odgovor, a do sada je jedini odgovor, ako ih postavite, da se miješate u rad pravosuđa – rekao je Nuždić.

Komentarišući opravdanja odbrane da su često bolesti te koje koče sam tok suđenja, podvlači da je previše vremena prošlo.

– Ljudi su stariji i imaju zdravstvene probleme. To nije sporno, ali jest zbog čega su optužnice čekale toliko godina da budu podignute. Koliko svjedoka i žrtava je preminulo tokom svjesnog odugovlačenja procesa? Mnogi procesi, nažalost, nikada neće ni doći na red, a neki koji se vode su puni anomalija i na njih niko ne daje relevantne odgovore zbog čega se to dešava. Iz svega je evidentno da Srbi kao žrtve imaju degradirajući, ponižavajući status. Takav obrazac ponašanja je bio i u Haškom tribinalu, a nastavljen pred pravosuđem na nivou BiH – zaključio je Nuždić.

KAZNE

Posebno zabrinjava, kaže rukovodilac Republičkog centra, postojanje više od 300 neriješenih predmeta u kojima su poznati izvršioci sa više od 2.700 osumnjičenih koji, kaže, sigurno neće svi biti riješeni u narednoj godini. 

– Srbima je dosuđeno više od 2.700 godina kazne zatvora,a na drugoj strani, za zločine nad Srbima je izrečeno nešto više od 450 godina. Na neki način je evidentno da će mnogi predmeti zločina nad Srbima ostati neriješeni, a zbog bioloških razloga svaka godina je jedna više za gubljenje svjedoka i žrtava, ali i izvršilaca – rekao je Nuždić.

Izvor: Glas Srpske

Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.