Svjedok Tužilaštva BiH Dragislav Mijanović izjavio je da su nakon napada na srpske civile u ilijaškom selu Čemerno u junu 1992. godine, masakrirana tijela ubijenih Srba mogli prepoznati samo članovi porodica. „Selo je bilo u krvi od ubijenih i masakriranih tijela.

Gojka Đurđića, koji je bio krvave glave i bez očiju, prepoznao je njegov brat Sreto, a izobličenog Gorana Bunjevca rođak Milovan. Vidio sam Zdravka Damjanovića krvave glave bez očiju i ušiju, izvaljene vilice i isprepletenih, polomljenih ruku“, rekao je Mijanović na suđenju bivšim pripadnicima Teritorijalne odbrane i aktivnog i rezervnog sastava policije tadašnje BiH. On je naveo da je vidio i dvije polugole djevojke, sestre Ranku i Jadranku Damjanović, a nešto dalje od njih i njihovu majku Spaseniju, čija su tijela prekrili rojevi muva. „Sunce je oko podne počelo da grije, kuće, štale i stoka su gorjeli, sve je bilo puno dima, širio se užasan smrad i muve su navalile. U štali je dopola izgorio Lazandić, kojeg je prepoznao otac po zlatnom lančiću. Tu su bila još dva izgorjela tijela, ne znam čija“, ispričao je svjedok.

On je naveo da se za pokolj na Čemernu čulo 10. juna 1992. godine u 9.30 časova, kada je traženo desetak ljudi da odu tamo i pomognu preživjelim civilima, te da pokopaju mrtve. „Poveo sam grupu jer sam znao put, a u Okruglici nam se pridružilo još desetak vojnika“, rekao je Mijanović. On je naveo da su doktor i medicinska sestra, čijih imena se ne sjeća, identifikovali i popisali sve žrtve, te da su dva-tri ranjena lica helikopterom odvezena u bolnicu. Mijanović je rekao da je u Okruglicu preneseno osam do deset ubijenih koji su tu i sahranjeni, dok je sutradan na Čemernu u zajedničkoj grobnici ukopano 18 do 20 ubijenih. Navodeći da su žrtve sahranjene u Okruglici kasnije ekshumirane i njihovi posmrtni ostaci prevezeni u zajedničku grobnicu na Čemernu, svjedok je ukazao na problem koji imaju Srbi sa vlastima u Ilijašu u vezi sa natpisom na nadgrobnom spomeniku na kojem su riječ „zločin“ morali prepraviti u „zbivanja“. Mijanović je tokom svjedočenja naveo i da mu je Petar Rašević, koji je u međuvremenu preminuo, rekao da je u akciji na Čemernu prepoznao optuženog Mirsada Bešliju zvanog Šumar, te da je čuo da je u napadu učestvovao i optuženi Nusret Bešlija.

Svjedok je dodao i da mu je Vlado Vidaković rekao: „Durak mi odvede sina na Čemerno i ubiše ga“. On je objasnio da je optuženi Enes Durak bio policajac, a Vidakovićev sin u sastavu rezervne milicije. Zbog neprimjerenog ponašanja Durakovog branioca, advokata Ifeta Ferageta tokom indirektnog ispitivanja, koji je u jednom momentu izjavio i da svjedok laže, Mijanović nije želio više da odgovara na njegova pitanja, ali je ispitivanje, ipak, nastavljeno nakon što je predsjedavajući Sudskog vijeća Halil Lagumdžija upozorio Ferageta.

Tužilaštvo BiH optužilo je DŽemala Hadžića, Teufika Turudića, DŽemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te Hamdiju Spahića da su krajem maja i u prvoj polovini juna 1992. godine zajedno sa drugim licima svjesno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno. Optužnica bivše pripadnike Teritorijalne odbrane i aktivnog i rezervnog sastava policije tadašnje RBiH tereti da su 10. juna 1992. godine napali Čemerno u kojem su ubili 30 Srba, među kojima je najmlađa žrtva imala 16, a najstarija više od 80 godina. Ubijeno je desetak žena, a u napadu je paljena pokretna i nepokretna imovina Srba koji su mučeni i ubijani. Suđenje će biti nastavljeno 12. septembra.