Teške borbe vođene su širom fronta. Brigade su brojale mrtve i ranjene, ali koridor prema Srbiji je morao biti probijen i to do Vidovdana, makar bio i kozja staza kako je glasilo naređenje koje je izdao general Momir Talić kada je odlučeno da se krene u pohod jer drugog izlaza nije bilo.
Petak 26. jun. Sve jedinice od ranog jutra su bile, stoji u ratnim zapisima komande, izložene snažnim dejstvima neprijateljske artiljerije iz rejona Gradačac, Modriča, Jakeš, Debela Lipa, Odžak i Plehan. Ali za taj dan je bio cilj da se dvije srpske vojske, koje su išle u susret jedna drugoj, spoje i to “čelom u čelo”. Veza je u početku postojala, ali je kasnije prekinuta. Pola dana, sa dva kraja kukurizišta, gledali su se Krajišnici i Posavci, odmjeravali, ispitivali. Bilo je i prepucavanja, da bi se u jednom momentu i začulo “ne pucajte braćo, mi smo Srbi”.
– Četrdeset i dva dana od presijecanja pravca Banjaluka – Doboj – Tuzla na brčanskoj malti i 20 dana od priprema za proboj koridora, vojnici Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa, 26. juna u 14 časova, susreli su se istočno od Modriče u rejonu sela Kornice i Čardak, na farmi u Filomeni, spojivši zapadni i istočni dio Republike Srpske. Dva dana prije isteka roka, Vidovdana, pukovnik Novica Simić je izvršio komandnu zapovijest koju je dobio od generala Momira Talića koji je zahtijevao koridor do 28. juna, jer neće da djeca umiru – zapisao je Simić u knjizi u kojoj je do detalja opisao šta se dešavalo na posavskim ratištima.
Koridor koji je probijen prema Srbiji bio je, naveo je, veći od kozje staze.
– Nakon spajanja sa snagama Istočnobosanskog korpusa odmah sam prikupio sve svoje vojnike, policajce i inženjerce i poveo ih putem prema Čardaku i Kornici. Komandir inženjerskog voda Aco Talić je prvog dana proboja ranjen pa sam lično rukovodio raščišćavanjem puta i uklanjanjem po putu nasumice razbacanih mina. Od komada daske smo pravili improvizovane putokaze na kojima smo bojom pisali BGD i BL i postavljali duž puta – zapisao je Simić.
Već sutradan je taktička grupa jedan sve raspoložive snage uvela u borbu prema Modriči. I neprijatelj se povlačio, a malim koridorom su prošla prva vozila. Bila su to dva šlepera sa municijom koje je iz Miloševca, gdje su čekali mjesec, doveo starješina iz trebavske brigade. Dolazak dva vozila, u Osječane, preko Trebave, izazvao je oduševljenje vojske i naroda. Saobraćaj je oživio, pa su u sljedećoj turi prošli kamioni sa kiseonikom i lijekovima za KBC Banjaluka.
S dolaskom jula su počele i žestoke borbe na prostoru Dervente, a kako je opisao general Slavko Lisica, komandant treće taktičke grupe zadužene za oslobađanje tog grada, kada je pao Plehan, najveće ustaško uporište, pao je kamen sa srca svim Srbima. Boj za oslobađanje Dervente karakterističan jer se, kako je istaknuto, faktički vodio od početka neprijateljstava. HVO je spremnije dočekao to doba. Linija razgraničenja je bila rijeka Ukrina, a 327. motorizovana brigada je u više navrata bezuspješno pokušavala da oslobodi grad, a to je pošlo za rukom 4. jula taktičnoj grupi pod komandom Lisice tek nakon pada Plehana i Rabića. Ali ostaće upamćene teške borbe za Bijelo Brdo i Kostreš.
Bilo je problema u jedinici, padao je moral, a sam Lisica je jednom u avgustu vojnicima podvukao da su za izlazak na Savu potrebni sloga, čast i odlučnost. Misli su mu, kako je kasnije priznao, bile usmjerene ka Brodu jer su Srbi koji nisu uspjeli da izbjegnu prolazili kroz Danteove krugove pakla. Nakon brojnih napada i pokušaja, 3. oktobra, sa svim jedinicama je organizovan napad na brodska sela Koraće, Sijekovac i Novo Selo. Glavne snage su u 11 časova, 6. oktobra, izbile na most na Savi u Brodu, a ostali do pada mraka. Sutradan je objavljeno da je Brod slobodan.
Izlaskom na Savu taktička grupa tri je završila svoj zadatak sa 47 dana kašnjenja i time završila treću etapu, ali i cijelu operaciju “Koridor 92” u kojoj posebno mjesto imaju bitke oko Dobor Kule i oslobađanje Odžaka. Vojna operacija “Koridor 92” je akcija vojske i policije za koju je okidač bila smrt 12 beba u Banjaluci, zbog nedostatka kiseonika.
Gubici
Nakon završetka cijele operacije mnogi borci nisu se vratili. Podaci iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica ukazuju da je poginulo 877 vojnika Vojske RS, 15 pripadnika MUP-a Srpske i 17 MUP-a Republike Srpske Krajine.
