Sijekovac je danas mirno pogranično selo koje se nalazi nadomak Broda. Gotovo ništa ne odaje utisak da je baš ovdje, prije tačno 30 godina počinjen strašan zločin nad Srbima. Mnogi bi se složili i preloman za početak rata u čitavoj BiH. Masakr su dočekali od svojih komšija, već tada regularnih oružanih snaga iz Hrvatske i paravojne bošnjačko-hrvatske jedinice iz BiH.

Na kućnom pragu porodice Zečević nalaze se 4 svijeće. Za Jovu, Milana, Vasu i Petra. Pali ih Milja. U jednom danu su joj ubijena tri sina i suprug. Da nesreća bude veća, sve je gledala svojim očima. Bila je nemoćna da išta učini, danas može samo svjedočiti o užasu.

„Sve. Tu sa ove strane. Oni su njih tukli, a ja stojim kod njih i moram gledati. Jovu sam držala za ruku, puče mu u po čela“, kaže Milja.

Odmah preko puta kuće Zečevića, nalazi se dom Miloševića. Istu strašnu sudbinu doživjela su dva sina i njihov otac. Živu glavu uspio je izvući jedino desetogodišnji Saša. Hladan nož ispod grla, dan kada je bio najbliže smrti, ali i ubistva svojih najbližih, dobro pamti.

„Mene su htjeli zaklati kao dijete od 10 godina, uhvatio me je za kosu i rekao sad ću tebe zaklati, ja sam molio, nemoj. Majka me je držala ispod ruke, ona je molila nemoj. U jednom momentu je odustao, rekao kao neću, još si mlad. Tog dana smo pretrpjeli veliku torturu, udarani smo… Zlo“, priča Saša Milošević.

Tri decenije kasnije sjećanja nisu izblijedila, kao ni Sašina i Miljina bol. Možda bi bilo barem malo lakše da su zločinci odgovarali za svoja nedjela. Samo jedan od njih je, Zemir Kovačević osuđen na 10 godina zatvora. Ostali, baš tim istim ulicama kojima su zvjerski ubijali svoje komšije i danas šetaju. Tužilaštvo i institucije BiH i ovaj put su zakazali.

„To je možda gore od onoga što se desilo prije. Znači jedna osoba, a tu veče je ubijeno devet civila. Među njima i čovjek od 76 godina, čovjek koji je bio invalid i moj brat koji nije napunio 18 godina. Ima komšija kojeg sam ja vidio prije napada, koji je prošao kraj naše kuće, i za nekih sat-dva on je bio u uniformi. Ja sam ga molio, pošto smo prve komšije, družio sam se sa njegovim sinovima, molio sam ga da ne ubiju mene i moju mamu on je mene odgurno i rekao nemam ja sa tim ništa. On i sad normalno dolazi svojoj kući, prolazi pokraj moje kuće. Ne možemo ništa, ima Tužilaštvo i organi koji su za to zaduženi, ali oni ne rade ništa“, priča nam Saša.

„Moje djece nema, ja njih više nikad vratiti ne mogu. Šutim, ja znam kako je meni. Ja ću trpiti dok sam živa, a nek djeca budu na miru“, kaže Milja.

Zečevići i Miloševići nisu jedine žrtve. U toku rata ubijeno je 46 srpskih civila iz ovog sela. Ipak, 26. mart 1992. godine ostao je usječen ne samo u sjećanje Sijekovčana, nego i svih Brođana.

Tog dana u poslijepodnevnim časovima selo Sijekovac nadomak Broda zavijeno je u crno. Ni dan danas, 30 godina kasnije, mještani se nisu oporavili. 9 osoba i nedužnih civila je ubijeno. Najmlađa osoba imala je samo 17 godina, najstarija 72.

Nisu samo Srbi bili svjesni nepravde koja je počinjena. Na njihovoj strani bio je i Ismet Džuherić iz Sijekovca. Tada komandant jedinice Meša Selimović, iz rata izašao sa činom pukovnika i borca prve kategorije, kroz sve četiri godine rata, rame uz rame, bio je sa Srbima. U trenutku napada nalazio se u kasarni u Derventi. O svemu je obaviješten preko telefona, ali kasno.

„Kažu, Ismete, ovdje sve gori, ljudi mrtvi… Pale kuće… I ja kad sam to čuo, odmah sam spustio slušalicu i uletio u kancelariju gdje su sjedili nadležni i rekao, prekidajmo sve sastanke, i tražimo od svih da je hitno krene u Sijekovac da se spriječi pokolj. Malo su derventske vlasti prema Brodu zatezale i prošlo je poprilično vremena, jedno 3-4 sata je prošlo“, kaže Ismet.

Da mještani Sijekovca ništa nisu očekivali, pokazuje činjenica da nisu bili naoružani i nisu pružali nikakav otpor, ali i to da su u Brodu isti taj dan pokušali postignuti dogovor. Ali uzalud.

„Svemu je prethodilo da je se tog jutra pokušalo dogovoriti. Srbi su uvijek željeni razgovor i težili su za mirom da se ne bi desilo ono što se desilo u Sloveniji i Hrvatskoj i to jutro su vjerski zvanični održali sastanak u Brodu i pokušali da nađu jednu zajedničku riječ, da kažu da ne dođe do rata. Međutim to hrvatsko-muslimanske paravojne formacije nisu prihvatile i upravo su taj dan izvršili pokolj“, kaže Zoran Vidić, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije opštine Brod.

Agresija Hrvatske na Brodsku opštinu zvanično je počela 3. marta 1992. Tog dana je iz Slavonskog Broda preko mosta prešao veliki broj dobro naoružanih hrvatskih vojnika. Napad na srpsko stanovništvo počeo je u Stadionskoj ulici, kada su hrvatsko-muslimanske vojne snage zauzele centar grada. Njihova okupacija nije dugo trajala. Prekinuta je 7. oktobra kada je general Slavko Lisica oslobodio područje opštine Brod.