Nakon što je u ljeto 1995. godine u zločinačkoj akciji „Oluja“ Hrvatska zapečatila sudbinu tamošnjih Srba i svela ih na nivo statističke greške, ubrzo potom, uslijedio je pogrom i etničko čišćenje Srba iz zapadnokrajiških opština.

Podsjetio je ovo u intervjuu za Srpskainfo direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Milorad Kojić.

On kaže da je 1995. godina bila stradalnička za Srbe iz Republike Srpske Krajine i BiH, a da je agresija na zapadne dijelove Republike Srpske svojevrsni nastavak ove akcije.

– Ne treba zaboraviti da su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović 22. jula potpisali splitski sporazum, u kojem stoji, ukratko, da snage Hrvatske mogu koristiti teritoriju BiH za zajedničku borbu protiv VRS. Hrvatima je to, valjda, dalo za pravo da bombarduju i izbjegličku kolonu na Petrovačkoj cesti, ubijaju nedužnu djecu, žene, starce…i da zajedno sa pripadnicima takozvane Armije BiH i HVO, počine stravične zločine nad Srbima u zapadnokrajiškim opštinama – ističe Kojić.

Rekli ste da je 1995. godina stradalnička godina za Srbe. S kojim podacima Centar trenutno raspolaže kada je riječ o ubijenim i nestalim?

Htio bih da naglasim da je, procentualno, od ukupnog broja stradalih prema našem popisu, najviše Srba u BiH stradalo 1992. godine, a potom 1995. Tada je počinjeno i etničko čišćenje u kojem je sa vjekovnih ognjišta, prema dostupnim podacima, iz 13 zapadnokrajiških opština protjerano 120.000 ljudi, a njihova imovina uništena i opljačkana. Međutim, treba imati na umu da su pripremne ofanzive muslimansko-hrvatske koalicije, koje su dovele do etničkog čišćenja Srba u zapadnoj Krajini, počele u drugoj polovini jula, napadima na teritorije opština Donji Vakuf i Bosansko Grahovo, a završni čin se desio padom opština Mrkonjić Grad i Sanski Most u oktobru 1995. godine.

Dakle,u ovom periodu, prema našem popisu, govorimo o 2.214 stradalih. Među njima su 753 civila, od čega je 19 djece i 294 žene. Takođe, tragamo za posmrtnim ostacima 228 ljudi.

Jedan od njih je i pripadnik VRS, zastavnik Rade Rogić, koji je zarobljen u mjestu Gudavac u blizini Bosanske Krupe, 16. septembra 1995. godine. Zvjersko ubistvo zabilježeno je i na video –traci. Ono što je je zanimljivo pomenuti je da je, zbog brutalnosti, kako je navedeno, Hag odbio da prikaže video – zapise 505 bužimske brigade, na kojima se vide izmasakrirana tijela, spaljena sela kao i Rogićevo ubistvo!

Na ovom području su pronađene i brojne masovne grobnice. O koliko masovnih grobnica je riječ?
Jedna od najvećih masovna grobnica je u Mrkonjić Gradu, gdje je pronađeno 181 tijelo, dok su u manjim grobnicama na području ove opštine, iskopani posmrtni ostaci još 176 ljudi. Na lokalitetu Kamen, opština Glamoč, ekshumirani su posmrtni ostaci 108 ljudi, na groblju „Carevo polje“ u Jajcu, pronađeno je 90 tijela, na Šušnjaru u Sanskom Mostu 72 tijela…

O brutalnim zločinima koji su u to vrijeme počinjeni nad srpskim civilima i zarobljenim pripadnicima Vojske Republike Srpske, posredno i nedvosmisleno svjedoče i obdukcioni nalazi žrtava. Pogotovo oni iz najveće masovne grobnice pronađene u Mrkonjić Gradu, koji je od 10. oktobra 1995. godine, pa sve do 5. februara 1996. godine, bio pod okupacijom regularnih hrvatskih snaga.

Na nalazima su konstatovane povrede kao što su: fakture kostiju lobanje i drugih kostiju nanesene udarcima tupih predmeta ili teškim mehaničkim oruđem, otkinute glave ili drugi dijelovi tijela, rane od uboda oštrim mehaničkim oruđem, rane izazvane mecima iz ličnog vatrenog oružja…

Odgovorni za zločine u ljeto i jesen 1995. godine nisu privedeni pravdi. Komandant Petog korpusa takozvane Armije BiH Atif Dudaković, napokon je sjeo na optuženičku klupu, ali je i dalje neizvjesno kako će ovaj proces biti okončan. Vjerujete li da bi se moglo desiti čudo i da Dudaković, kao i njegovi podređeni, konačno dobiju primjerenu kaznu?
Naredbe koje je izdavao Dudaković i nižerangirani oficiri da se pali sve što je srpsko i da se ne biraju sredstva, brojna svjedočenja, masovne grobnice koje su ostavili za sobom, očigledno nisu bile dovoljne da se to desi mnogo ranije. Naprotiv. Svjesni smo da se na razne načine odugovlači kažnjavanje naredbodavaca i izvršioca ovih zločina, a da pravosudne institucije na nivou BiH ne odustaju od unaprijed uspostavljenog kursa. Prvo smo godinama čekali da se optužnica podigne, onda je uslijedila pandemija korona virusa, što je uzrokovalo da se gotovo dvije godine po ovom pitanju ništa ne dešava. U februaru smo slali urgenciju Sudu BiH da se nastavi suđenje, jer nam nije bilo jasno kako ostala suđenja idu svojim tokom, a da je ovaj predmet na čekanju. Ponudili smo da snosimo troškove testiranja na korona virus, da bi suđenje, barem sa zdravstvene strane, bilo sigurno. Zbog svega, teško je očekivati primjerenu kaznu dok, s druge strane, ne želim vjerovati da se to zaista neće desiti. Od hrvatskog pravosuđa ne očekujem bukvalno ništa, tako da je jedino u šta čvrsto vjerujem to da će, nakon što je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije podiglo optužnice za zločine na Petrovačkoj cesti, porodice žrtava doživjeti bilo kakvu satisfakciju.