Do početka političkih previranja u BiH 1990. godine stanovništvo opštine Visoko živjelo je skladno baveći se svakodnevnim poslovima i razmirica na osnovu etničke pripadnosti nije bilo. Tadašnja mještanka Kalotića Mitra Mićanović svjedočila je da su se Srbi i muslimani međusobno uvažavali i da su se posjećivali i učestvovali u porodičnim slavljima, itd.[1] Međutim, povratkom višestranačja dolazi do stvaranja tenzija između Srba i muslimana u opštini Visoko. Kao i u ostatku BiH muslimani su otvoreno iskazivali neprijateljski stav prema pripadnicima JNA, kao i prema Srbima na tom području. Srbi su zbog učestalih prijetnji napuštali radna mjesta u Visokom i najčešće se odseljavali iz samog grada u sela sa srpskom većinom ili prema Srbiji.[2]
Još u aprilu 1992. godine u Visokom se u kasarni JNA „Ahmet Fetahagić“ formira logor za Srbe. Hapšenja su intenzivirana u maju, a tada je i kasarna „Majevica“ takođe pretvorena u logor. Upravo su u tim logorima zarobljeni Srbi preživjeli veliku fizičku i psihičku torturu i maltretiranje, a nekolicina njih je i preminula nakon tih mučenja. Tako je Svetomir (Boriša) Vujisić[3] zarobljen i odveden u logor „Ahmet Fetahagić“ 2. juna, tu je i mučen, a od posljedica mučenja je preminuo 6. juna 1992. godine. Sličnu sudbinu je imao i Slobodan (Vidoja) Gogić[4] koji je zarobljen 16. juna i doveden u logor „Ahmet Fetahagić“, a nakon mučenja preminuo je 18. juna.
Upravo zbog navedenih prijetnji i hapšenja Srbi su se, u naseljima u kojima su imali većinu, poput sela Kalotići, Donja Zimča, Muhašinovići, kao i u srpskim zaseocima Gornje Zimče, Topuzovog Polja, Maurovića, itd., organizovali u seoske straže i tokom noći dežurali na prilazima selima.[5] Takođe, bilo je pokušaja dogovora sa predstavnicima muslimana iz Visokog oko međusobnog nenapadanja. Ipak, ti pregovori nisu urodili plodom, a predstavnici muslimana se nisu libili da čak i zaprijete Srbima. Takav primjer navodi Boško Raković iz sela Paljike koji je učestvovao u pregovorima 15./16. juna na stadionu u Paljikama kada su se sastali s predstavnicima muslimana koji su im tražili da Srbi ili predaju oružje ili uđu u sastav tzv. TO RBiH, što su Srbi odbili. Tada im je vođa muslimanske delegacije izjavio da razmisle par dana i da im je „svaki minut dugačak“.[6]
Zbog neuspjeha pregovora Srbi su na prilazima svojim selima postavili barikade sa stražama da bi tako onemogućili ulazak u sela naoružanih muslimanskih formacija.[7] Pored toga, zbog lakše odbrane u slučaju napada Srbi su se morali iseliti iz nekih udaljenih zaselaka. Jedan od organizatora odbrane Živorad Dabić je to opisao: „Uvidjeli smo da se nećemo moći odbraniti na širokom prostoru ukoliko dođe do napada. Zato smo smanjili osnovicu za odbranu – preseljavanjem stanovništva iz pojedinih zaselaka u druga sela. Tako smo jedan dio stanovništva preselili iz Radovlja na Pućište, iz Dobrinja i Porječana u Gornju i Donju Zimču, iz Topuzovog Polja u Biskupiće. Isto tako, prije napada na Gornju Zimču ljudi su išli na Mestovce, a iz Gornjeg Moštra po noći su dolazili u Zimču. Sa Dubrava su preslili u Biskupiće.“[8]
Već 19. juna počela je organizovana akcija hapšenja Srba u Visokom. Zvaničan cilj ove akcije bio je oduzimanje „nelegalnog oružja“ od Srba.[9] Međutim, kao što se ispostavilo tog dana i dan kasnije u istoj akciji šireg obima, ciljevi su bili hapšenje, progon ili ubistva Srba u opštini Visoko.
Toga dana ubijen je zamjenik javnog tužioca u Visokom Dragan Radivojević. Naime, pripadnici tzv. Armije BiH došli su pred njegovu porodičnu kuću i tom prilikom uhapsili sina Draganovog strica Mladena Radivojevića.[10]
Zatim je nekoliko pripadnika tzv. Armije BiH ušlo u Draganovu kuću i jedan od njih je primjetio da u jednoj sobi, iza trosjeda, čuči jedna muška osoba. Jedan vojnik mu je naredio da ustane, a nakon što to Dragan nije učinio isti vojnik je ispalio dva hica iz puškomitraljeza u zid. Nakon toga Dragan ustaje i bježi u dnevni boravak, a za njim je išao pomenuti vojnik koji je na vratima dnevnog boravka u Dragana ispalio više hitaca, nanijevši mu pet prostrelnih rana.[11]
Nakon što je začula hice i Draganove riječi „joj, majko, šta mi uradiste“ Draganova supruga, Branka, potrčala je sa sprata, gdje je prethodno bila skrivena sa djecom, prema prizemlju kuće i tada je vidjela Draganovo tijelo u lokvi krvi i četiri muslimanska vojnika oko njega. Tada je Dragan još bio živ i tražio je da pije vode što mu je Branka i dala. Nedugo zatim došla je hitna pomoć koja je odvezla Dragana u bolnicu, ali je on u istoj preminuo od posljedica ranjavanja.[12]
Dragan Radivojević
Sinhronizovan napad na srpska sela opštine Visoko započeo je u jutarnjim časovima, 20. juna 1992. godine. Kao i dan ranije, navodno, akcija je imala za cilj „razoružavanje stanovništva koje je imalo ‘nelegalno oružje’, kao i deblokadu grada Visokog, a u akciji su učestvovale jedinice TO Visoko i bataljon iz Zenice.“[13]
Napad na srpska sela opštine Visoko izvodile su tri grupe tzv. Armije BiH, pošto je napad bio izvođen iz tri pravca. Jedna grupa pripadnika tzv. Armije BiH na čijem je čelu bio Niset Ramić zvani Minđuša ušla je u selo Hlapčeviće i zarobila je Srba iz tog sela. U porodičnoj kući u Hlapčevićima tog jutra je bio Zoran Damjanović zajedno sa ocem Slavkom i majkom Danicom. Upravo je on svjedočio da je oko 6.30 časova ujutru neko počeo da lupa na vrata njihove kuće. Nakon što je otvorio vrata ugledao je grupu naoružanih, uniformisanih vojnika koji su im odmah naredili da izađu ispred kuće tražeći oružje od njih. Nakon zarobljavanja vojnici su im povezali ruke na leđima konopcem te ih poveli u pravcu susjednih kuća komšija Sretka Masala i Neđe Ristića. Tada su zarobili i Sretka Masala, a iz kuće Neđe Ristića su zarobili Željka Ristića i njegovu majku Dušanku. Potom su ih u koloni uputili prema Omladinskom domu u selu. Oni su bili jedno iza drugog, a oko kolone su bili pripadnici tzv. Armije BiH. Nedugo zatim zarobljenim srpskim civilima je naređeno da skrenu s puta u pravcu kuće Suada Kape, a nakon što su to i uradili naređeno im je da se postroje uz zid pomenute kuće. Komandir grupe tzv. Armije BiH koja je zarobila pomenute Srbe, Niset Ramić zvani Minđuša, naredio je Željku Ristiću da izađe iz postrojene grupe zarobljenih Srba te je od njega zahtijevao da mu kaže gdje se nalazi naoružanje i gdje su minska polja prema susjednim selima. Dok se kretao prema njemu Željko je odgovorio da ne zna nakon čega ga je Niset Ramić ubio na licu mjesta ispalivši rafal iz automatske puške u njega. Odmah po ubistvu Željka Ristića Niset je zapucao i na ostale zarobljene srpske civile. Tada je Zoran Damjanović pao unaprijed, a njegova majka je pala do njega i nedugo zatim je preminula.[14]
Pored Zorana Damjanovića strijeljanje je preživio i Sretko Masal i on je naveo da im je prilikom otvaranja vatre Niset Ramić psovao „četničku majku“. Nakon što su svi popadali poslije rafala koji je Niset ispalio, neko od prisutnih vojnika tzv. Armije BiH mu je sugerisao „eno, onaj se vrti“ da bi se Niset okrenuo i ispalio još jedan rafal po srpskim civilima. Poslije toga su se pripadnici tzv. Armije BiH udaljili s tog mjesta.[15]
Na licu mjesta bili su ubijeni Željko i Dušanka Ristić kao i Danica Damjanović, dok su Slavko, Zoran Damjanović i Sretko Masal bili ranjeni. Sretko Masal je prvi ustao i pobjegao prema jednoj livadi, dok su Zorana i njegovog oca Slavka zbrinule komšije Suad Kapo i Osman i njegov sin Abid Kapo. Oni su im pružili prvu pomoć tako što su im previli rane i odmah su pozvali hitnu pomoć. Suad Kapo je svjedočio da je vozilo hitne pomoći iz Visokog stiglo nakon pola sata te su Slavko i Zoran prevezeni u Dom zdravlja u Visokom, a odatle su upućeni u bolnicu u Zenicu na dalje liječenje. Međutim, na putu do zeničke bolnice Slavko je podlegao ranjavanju. Zoran je u bolnici ostao šest dana, da bi odatle bio prebačen u KPD Zenica gdje je bio zatvoren sve do 31. oktobra 1992. godine.[16]
Zajedno sa još nekoliko ranjenih Srba Zoran je bio smješten u posebno odjeljenje bolnice u Zenici na čijim je vratima pisalo „četnička soba“. U bolnici su se tada nalazili i ranjenici tzv. Armije BiH koji su dolazili do sobe u kojoj je bio Zoran i ostali ranjeni Srbi i tom prilikom su ih tukli štakama i drugim predmetima koje su imali.[17]
Ubijeni supružnici Slavko i Danica Damjanović
Sretko Masal je bio pogođen u mišić desne ruke, a nakon što se bio udaljio sa mjesta strijeljanja čuo je da ga doziva komšija Nezir Mušinbegović. Nedugo potom došli su i Muharem i Kemal Karahodža koji su mu previli ranu i odvezali ga.[18] Poslije toga Sretka su odveli pripadnici SJB Visoko na ispitivanje u policiju. On je u policijskoj stanici u Visokom ostao do kasnih večernjih časova kada je prebačen u zatvor policijske stanice, da bi sutradan bio odveden u zatvor u jednu privatnu kuću u Donjoj Zimči, gdje je bila zatvorena jedna grupa Srba. Sretko je nakon sedam dana provedenih u tom zatvoru uspio da pobjegne i prebaci se na teritoriju Ilijaša.[19]
Pored ovog zločina istog dana se u selu Kološići desio još jedan zločin koji su počinili pripadnici tzv. Armije BiH. Naime, toga dana je ubijeno šest srpskih civila iz porodice Vukovića iz Kološića. Jedini preživjeli bio je Neđo Vuković i zahvaljujući njemu poznato je na koji način su ubijeni njegovi roditelji i braća.[20] Prema njegovom svjedočenju, napad na srpska sela je počeo oko 5.30 časova, a on se tada nalazio u svojoj kući nakon što se vratio sa dežurstva u selu. Međutim, iako su odjekivale detonacije i čula se pucnjava u susjednim selima Zimča i Pućišće, pripadnici tzv. Armije BiH nisu napadali na Kološiće. U tim jutarnjim časovima do njihove kuće je svratio njihov komšija, musliman, koji je bio krenuo u Visoko na pijacu, ali su ga muslimanski vojnici vratili nazad. Neđo Vuković dalje navodi: „Taj komšija je navratio u naše dvorište i popio kafu s mojim ocem i majkom, a zatim otišao svojoj kući. U našem selu se ništa nije dešavalo do oko 14 časova, dok se iz pravca ostalih srpskih naselja i dalje čula pucnjava i detonacija. Nakon ručka, otac, bratić Miodrag i ja smo izašli u dvorište i dogovarali se šta dalje da radimo. Predložio sam im da mi, muškarci iz porodice Vuković, odemo do centra sela, ali je otac tražio da prethodno nahranimo stoku u štali.“[21]
Nakon što su otišli u štalu Neđo se popeo na sijeno kako bi ga nabacao ocu koji je bio u štali i raspoređivao sijeno koje je Neđo bacao. Dok su oni to radili u njihovo dvorište je ušla jedna grupa naoružanih vojnika i nekoliko njih se uputilo prema štali nakon čega su upitali Neđinog oca, Boška, da im kaže čija je to kuća. Boško im je odgovorio da je to njegova kuća, a onda su ga upitali „gdje su četnici i njihovi položaji“ na šta je on rekao da tu nema nikakvih četnika. Iz štale su izveli Boška Vukovića u dvorište, a za to vrijeme Neđo je i dalje bio u štali na sijenu i odatle je posmatrao situaciju u dvorištu. „Odatle sam vidio da se u dvorištu našlo oko 20 muslimanskih vojnika sa šljemovima na glavi i licima maskiranim raznim bojama. U međuvremenu su vojnici vidjeli mog brata Rajka, koji je izlazio iz svoje štale, i pozvali ga da dođe kod njih. Kako je Rajko posljednjih deset godina njegovao bradu oni su ga nazvali ‘okorjelim četnikom’ i rekli su da baš njega traže. Iz kuće je izašao i Rajkov sin, Miodrag, pa su i njega pozvali da priđe. Majka se takođe pojavila na pragu kuće i kada je vidjela šta se u dvorištu dešava, počela je da kuka. Čuo sam kada im je rekla ‘nećete nas, valjda, pobiti’, a jedan od vojnika joj je odgovorio ‘zato smo i došli’. Nešto dalje od naših kuća muslimanski vojnici su ugledali moje rođake Jelenka i Zdravka, koji su bili u društvu komšije muslimana. Naredili su Miodragu da ih pozove da dođu i oni, pa su oni došli u dvorište, a komšija, musliman, ostao je kod Jelenkove kuće. Vojnici su odmah upitali zašto i treći nije došao, pa je Jelenko zvao svoju majku da kaže Fikretu da i on dođe, međutim on nije došao.“[22]
Kuća i štala porodice Vuković fotografisane 2011. godine
Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH u dvorištu kuće Boška Vukovića okupili Boška, Rajka, Miodraga, Jelenka, Zdravka i Draginju Vuković uslijedila je žučna rasprava među njima kada im je Boško rekao „evo vam cijelo moje imanje samo nas ostavite žive“, na šta mu je jedan vojnik odgovorio „mi smo došli sa zadatkom da vas pobijemo, a ne radi bogatstva“. Nakon toga vojnici su zapucali iz automatskih pušaka prema srpskim civilima i prvo su ubili Draginju Vuković koja se nalazila na pragu kuće, a potom i preostale.[23]
Poslije ubistva članova porodice Vuković vojnici tzv. Armije BiH su se udaljili iz dvorišta, a Neđo Vuković je i dalje bio u štali. Neđo svjedoči da je nedugo zatim u dvorište došla druga grupa muškaraca koje on nije prepoznao. Oni su se kratko zadržali i zatim su otišli, a nakon izvjesnog vremena u dvorište su došle i Neđine komšinice, muslimanke, koje su ušle u štalu s namjerom da pomuzu kravu. Jedna od njih je komentarisala, misleći na krave, „majku im vlašku, nisu naučile na dimije pa se ne daju pomusti“, dok je druga komšinica odgovorila da se srami tih riječi, jer su upravo njoj Boško i Draginja najviše pomogli da odgaji i podigne sinove. „Nakon njihovog odlaska čuo sam glas i plač mog strica Milana, koji je izašao iz skloništa, a ubrzo nakon toga je otišao. Nakon njega čuo sam i glas strica Dušana, koji je takođe plakao i kukao. Nisam znao koje je doba dana ili noći, a u daljini sam i dalje čuo pucnjavu i detonacije. Glasova više nisam čuo, izuzev zavijanja naših pasa.“[24]
Po svanuću Neđo Vuković je u dvorištu vidio svog komšiju muslimana koji je plakao i govorio „zašto ih pobiše ni krive ni dužne“. Pošto nije imao orijentaciju o vremenu, Neđo ne zna koliko je časova bilo kada je u dvorište ušao kamion sa nekoliko muškaraca: „Čuo sam kada je neko rekao ‘pazi da nema koga, dobro razgledajte, pa ćemo dalje da radimo’. U dvorište je ušao kamion i nekoliko ljudi koje sam poznavao, a svi su bili muslimani iz Donje Moštre, zatim dvojica muslimana iz naselja Bradve i jedan iz sela Moštre. Došli su da odvezu ubijene. Počeli su da ih utovaraju, a u međuvremenu se pojavio komšija musliman, koji je isto jutro plakao kada je vidio ubijene članove moje porodice, i čuo sam kada je rekao ‘nemojte ih tako bacati, ja ću ih utovarati’. Dok su utovarivali ubijene muškarce u kamion, čuo sam kada je jedan musliman iz te grupe rekao ‘trebamo i onu staru četnikinju natovariti, eno je na vratima ubijena’.“[25]
Boško Vuković Draginja Vuković Rajko Vuković
Jelenko Vuković Miodrag Vuković Zdravko Vuković
Kada su oni otišli, u dvorište je došao jedan musliman, kućni prijatelj porodice Vuković, zajedno sa jednim muslimanskim komandantom. Tada je Neđo Vuković odlučio da se javi tom kućnom prijatelju i da zatraži od njega da ga spasi. Ovaj mu je odgovorio da ne može ništa sam. Međutim, on ga je ipak primio u svoju kuću gdje je Neđo proveo pet dana, a onda je otišao da potraži rođake koji su se skrivali u kućama drugih muslimana. Osmog dana skrivanja u selo je došao jedan musliman rekavši da se preživjeli Vukovići mogu vratiti u kuće Zdravka, Jelenka i Dušana Vukovića te je Neđo otišao u kuću Zdravka Vukovića. Dok je tu boravio svi oni su bili u kućnom pritvoru tj. kretanje van dvorišta kuće im je bilo ograničeno.[26]
Neđo Vuković je na teritoriju Republike Srpske prešao ilegalnim putem uz pomoć nekoliko Hrvata iz sela Liješevo 7. jula 1992. godine.[27]
U selu Maurovići, prilikom granatiranja, ranjena je djevojčica Višnja Bajić, kćerka Slobodana Bajića. Pored njenog ranjavanja, od gelera granate poginuo njihov komšija, Hrvat, Igor Stojčić. Naime, nedaleko od kuće Slobodana Bajića živio je Ivo Stojčić, Hrvat, koji je bio u braku sa Srpkinjom Dušankom i oni su imali dva sina, Igora i Gorana. Kada je počeo napad na selo, Ivo je predložio Slobodanu da se žene i djeca skriju u njegovoj kući, pošto je bio Hrvat pa je smatrao da će tu biti bezbjedniji. Neposredno nakon dolaska žena i djece Ivinoj kući počelo je granatiranje šireg rejona oko Ivine kuće. Višnjin brat, Davorin Bajić, takođe je bio tog jutra skriven u Ivinoj kući: „Prva granata je pogodila tzv. Gaj, mali šumarak pored Ivine kuće, što smo jasno vidjeli sa prozora. Pomislili smo da gađaju Gaj jer je u njemu bio neki napušteni objekat JNA. Međutim, ubrzo smo shvatili da se granate ‘primiču’ kući, svaka sljedeća je padala sve bliže. Kada smo shvatili da nas gađaju, a ne Gaj, nastala je panika, pošto Ivina kuća nije imala podrum. U toj panici došlo se do ideje da pretrčimo do naše kuće jer je blizu i ima siguran podrum. Odlučili smo da idemo u grupama. U prvoj grupi pretrčalo je, mislim, nas četiri dječkića. (…) U drugoj grupi krenuo je Igor (Ivin sin) i moje sestre Višnja i Olivera. U trenutku kad su izašli iz kuće ispred njih je pala minobacačka granata.“[28]
Od gelera granate na licu mjesta je poginuo Igor Stojčić, a teško je ranjena Višnja Bajić, dok je Olivera Bajić imala sreću te su joj geleri rastrgali odjeću, ali je ona bila neokrznuta. Tada je Višnjin otac, Slobodan, pretrčao iz svoje kuće prema kući Ive Stojčića gdje je vidio da je njegova kćerka teško ranjena dok je Ivin sin Igor bio mrtav. Uprkos pogibiji sina Igora Ivo je smogao snage i svojim autom je odlučio da preveze ranjenu Višnju i njenog oca Slobodana do ambulante u selu Moštre. Na putu prema selu Moštre bio je vojni punkt na kojem su se nalazile naoružane muslimanske formacije koje su otvorile vatru po Ivinom autu i tom prilikom su razbijena stakla na autu. Višnja je primljena u toj ambulanti i odmah je vozilom hitne pomoći prevezena u bolnicu Crkvice u Zenicu, a zajedno s njom je išao i njen otac Slobodan. Nedugo po dolasku u bolnicu u Zenici Višnja je preminula.[29]
Višnja Bajić
Zanimljivo je navesti da je nakon prijema Višnje u bolnicu u Zenici došao jedan muslimanski vojnik koji je naredio medicinskom osoblju da se „kap krvi ne smije dati povrijeđenim i ranjenim Srbima“. Isti vojnik je tada naredio Slobodanu Bajiću da pođe s njim u jednu salu u bolnici gdje su ga on i njegovi saborci strahovito pretukli. Od posljedica maltretiranja Slobodan je gubio svijest, ali je čuo kada su mu rekli da ga vode na kamenolom „Babina rijeka“ da ga ubiju. Kada su došli na kamenolom, muslimanski vojnici su pitali svog nadređenog šta da rade sa Slobodanom, na šta im je on odgovorio „jebite mu mater, ubijte ga“, a zatim se ispravio rekavši „pucajte mu u noge, neka ostane doživotno bogalj“. Odmah nakon te naredbe muslimanski vojnici su ispalili jedan rafal u noge Slobodanu Bajiću i on je tom prilikom ranjen s dva metka u lijevu, a jednim metkom u desnu nogu.[30]
Nakon ranjavanja Slobodana su odvezli u KPD Zenica, a nakon toga, zbog obilnog krvarenja, prebačen je u bolnicu Crkvice gdje je bio smješten u „četničku sobu“ zajedno sa gore pomenutim Zoranom Damjanovićem. Kao i Zoran Damjanović i Slobodan je opisao da su u njihovu sobu dolazili muslimanski ranjenici koji su ih tukli. On je u bolnici proveo nekoliko dana, a potom je vraćen u KPD Zenica gdje je vođen na saslušanja. Odatle je, 1. septembra, prebačen u logor „Ahmet Fetahagić“ u Visokom gdje je vođen na prinudne radove, a takođe su ga, zajedno sa ostalim zarobljenicima, čuvari u logoru strahovito tukli i psovali „četničku majku“. Razmijenjen je 25. oktobra 1992. godine.[31]
Prilikom napada na Biskupiće srpsko stanovništvo se mahom izvlačilo u zbjeg prema Muhašinovićima odakle će kasnije krenuti u proboj prema Kiseljaku. Međutim, pojedini mještani nisu željeli, a neki nisu ni bili u mogućnosti, napustiti svoje domove. Tako je Ostoja Krajišnik, starac koji je u Drugom svjetskom ratu bio u zarobljeništvu u Njemačkoj i koji je bio psihički bolestan, ostao u svojoj kući i nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH ušli u selo.[32] Od tada se on vodi kao nestao, pošto njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Sumnja se da je Ostoja ubijen i zapaljen u porodičnoj kući.[33]
S druge strane, prema navodima Živorada Dabića, prilikom napada na sela seoske straže koje su Srbi bili organizovali u selima vodile su borbu sa neprijateljem, međutim civilno stanovništvo se počelo sklanjati iz svojih kuća u okolne šume. Prva sela u koje su ušli pripadnici tzv. Armije BiH je bila su Radovlje, Kalotići i susjedna sela, pošto ona nisu imala adekvatnu zaštitu. Međutim, primjera pojedinačne odbrane u Radovlju je bilo, a takav je slučaj sa Draganom Cvijetićem zvanim Beneš koji je branio svoju kuću i na kraju izvršio samoubistvo aktivirajući bombu kako ne bi bio zarobljen.[34]
Dragan Cvijetić Beneš
Prilikom napada na Donju Zimču ranjen je Dragan Kokotović. Odmah po ranjavanju njegovi saborci, među kojima je bio i Savo Glišić, iznose ga do Gornje Zimče gdje se organizuju da ga automobilom odveze u bolnicu u Zenicu Nebojša Stojančević. Nebojša je uspio prije nego što je selo potpuno okruženo da se probije do Zenice. Nebojša Stojančević je svjedočio da je Kokotović bio smješten u bolnicu u Zenicu u odjeljenje na čijim vratima je bio natpis „četnička soba“. Dragan Kokotović je od posljedica ranjavanja preminuo 21. juna 1992. godine.[35]
Prema navodima Živorada Dabića zajedno sa Draganom Kokotovićem poginuo je i Nedeljko Gavrić. U borbi sa neprijateljem poginuli su još i Neđo Vojnović, Rajko Glišić, Lazar Hrvačević i Vladimir Milanović.
Nedeljko Gavrić Neđo Vojnović
Rajko Glišić Lazar Hrvačević
Civilno stanovništvo napadnutih sela je mahom spas od granata tražilo u okolnim šumama. Tako Jasna Popić, predratna mještanka Muhašinovića, svjedoči da su civili išli u dubinu sela Muhašinovići i počeli se okupljati u jednoj šumici ispod groblja Grabić. „Tu su došle i druge žene sa djecom sa Kozaraca i taj zbjeg je postepeno postajao sve brojniji. (…) Sjedila sam sa djecom u tom zbjegu (uvala okružena šumom). U neko doba dana pored nas je pala granata, ali nije eksplodirala. Zbjeg se postepeno počeo puniti i sa ženama, djecom i starima iz udaljenih sela (Gornje Zimče, Kološića, Topuzovog Polja itd.).“[36]
Pošto je dalja odbrana sela bila gotovo nemoguća, jer su srpske seoske straže bile dovedene u okruženje, a takođe su bile brojčano inferiorne u odnosu na snage tzv. Armije BiH, odlučeno je da se krene u proboj prema selu Podastinje u opštini Kiseljak. Taj pravac proboja izabran je nakon što su srpske snage iz Čekrčića sistemom veze, šifrovanom porukom, u Zimču javili da se „izvrši proboj preko Gornje Zimče, Kolimbara i Kološića prema Kiseljaku.“[37]
Jedan od organizatora proboja Srba prema Kiseljaku bio je Savo Glišić i on navodi da su i od Hrvata iz Kiseljaka dobili poruku da će biti primljeni i da krenu u proboj prema njima.[38]
Zanimljivo je navesti da su Srbi iz Visokog, nekoliko mjeseci prije napada na srpska sela, izradili plan proboja prema Ilijašu. Prema tom planu izvlačenje stanovništva trebalo je da bude izvršeno pravcem Gornja Zimča – Biskupići – Južno Srhinje – Banjaruša – Zbilje – Ljubnići – Ilijaš. Međutim, ipak se odustalo od ove maršrute što se ispostavilo kao ispravno jer je na dan napada, 20. juna, u rejonu grada u zasjedi čekala veća jedinica tzv. Armije BiH.[39]
Ubrzo se u dva zbjega skupilo oko 3.000 ljudi. Zbjegovi stanovništva nalazili su se u Muhašinovićima (Timina bara) i u Mestovcima. Živorad Dabić svjedoči šta se dalje dešavalo: „Oba zbjega prikupili smo oko 17 časova ispod Mestovaca, u blizini groblja. Organizovao sam način kretanja. Na čelu ove kolone odredio sam prethodnicu od tridesetak odvažnih momaka naoružanih puškomitraljezima čiji je zadatak bio da neutrališu muslimanske vojnike ukoliko bi naišli na njih usput. Iza njih, na oko 100 metara, išle su dvije čete, potom je s narodom išla jedna četa, a za njima je išao narod i na kraju je išao narod i još dvije čete. Na začelju se kretalo začelno osiguranje. Zbog uslova na terenu nije se mogla obezbijediti širina marševanja u više kolona već je to bila jedna kolona na jednom putu.“[40]
Okupljeni u zbjeg na Mestovcima, Srbi iz visočkih sela su odatle posmatrali svoje kuće koje su već bile u plamenu. Takođe, mogli su i da čuju razne uzvike vojnika tzv. Armije BiH koji su palili njihove kuće. Živorad Dabić je opisao i sam proboj prema Kiseljaku: „Odlučio sam da idemo pravcem groblje u selu Mestovci – Tomića kuće – Topuzova kosa – Stolovi – dolina potoka Pareš – selo Podastinje (Kiseljak). Krenuli smo oko 17 časova i vrlo brzo se naša prethodnica sukobila sa muslimanima kod Tomića kuća na oko 500 metara od nas. Energično smo potisnuli muslimane prema Topuzovoj kosi i nastavili put. Drugi susret s muslimanima bio je na Topuzovoj kosi gdje smo takođe reagovali i otvaranjem vatre uspjeli smo da ih odbacimo s Topuzove kose. Muslimani su pobjegli i na mjestu sukoba ostavili jedan radio uređaj RUP-15, jedan puškomitraljez i dva radio uređaja RUP-33. Na zarobljenom radio-uređaju sam prisluškivao njihov razgovor i saznao sam da se oni organizuju u kružnu odbranu, navodno zbog toga što ih mi napadamo. Mi smo nastavili dalje i tokom puta nas više nisu napadali.“[41]
Prilikom sukoba sa grupom vojnika tzv. Armije BiH na Topuzovoj kosi ranjen je Ljubiša Nestorović.[42] Njega su saborci nosili sve do sela Podastinje u opštini Kiseljak.[43]
Karta proboja Srba iz sela opštine Visoko prema Kiseljaku uz naznačene lokacije dvije zasjede tzv. Armije BiH
Takođe, jedna desetina boraca HVO-a imala je zadatak da ode u selo Podastinje i sačeka zbjeg Srba iz Visokog, a pored toga oni su signalnim mecima pokazivali pravac kretanja koloni kako se ne bi desilo da kolona izbjeglih Srba zaluta u šumama.[44]
Potrebno je naglasiti da je kolona srpskih izbjeglica bila granatirana tokom proboja prema Kiseljaku. Još jedan interesantan detalj iznosi Živorad Dabić. Naime, oko tri časa ujutru, 21. juna, zbjeg srpskih izbjeglica došao je do granice opštine Kiseljak, međutim naišli su na natpis „mine“. Upravo zbog tog natpisa kolona Srba je odlučila da zastane tu dok ne svane. „Kad se razdanilo krenuo sam da ispitam navodno miniran teren. Nisam primjetio da ima mina. Vrlo brzo sam ugledao jednu kuću i seosku vodu sa koritom. Prišao sam kući i našao čovjeka koji se jako iznenadio kad nas je vidio. Od njega sam saznao da je on iz straha napisao tablu ‘mine’. To je već bilo selo Podastinje, opština Kiseljak.“[45]
Time je proboj Srba bio završen, pošto je upravo selo Podastinje bio krajnji cilj proboja. Po dolasku kolone izbjeglih Srba u Podastinje Hrvati iz ovog sela su pokazali humanost tako što su izgladnjele i iscrpljene srpske civile smjestili po kućama, nahranili, presvukli djecu iz kolone itd. Vrijedan istorijski dokument jeste video-snimak koji je načinio stanovnik Podastinja Vinko Škoro. Na tom polučasovnom snimku Vinko je snimio Srbe u Podastinju, a ujedno ih je i kratko intervjuisao o okolnostima napada od strane tzv. Armije BiH i o dočeku koji su Hrvati pripremili za njih u Podastinju.
Fotografije Srba u Podastinju 21. juna 1992. godine koje je zabilježio Vinko Škoro
Zanimljivo je navesti da je najstarija osoba koja je bila u zbjegu Srba od Muhašinovića do Podastinja bio Dušan Dabić koji je u tom trenutku imao 89 godina.
Dušan Dabić fotografisan po dolasku u Podastinje 21. jun 1992. godine
S druge strane, najmlađa lica bili su Dunja Popić, kćerka već pominjane Jasne, koja je imala svega 45 dana, odnosno rođena je 7. maja 1992. godine, kao i Boris Ćulum koji je bio dva dana mlađi pošto je rođen 9. maja iste godine.
Boris Ćulum u naručju bake Rade u Podastinju, 21. juna 1992. godine i Borisova fotografija iz 2011. godine.
Po dolasku u Podastinje Živorad Dabić je uspostavio vezu sa komandom brigade VRS u Ilijašu i tada je dobio naredbu da oružje koje su posjedovali Srbi iz kolone predaju pripadnicima HVO-a, a da će ih HVO kamionima prebaciti do Rakovice, odnosno do teritorije pod kontrolom VRS. Nakon toga Živorad je, zajedno sa dvojicom vojnika HVO-a, otišao u Kiseljak gdje se sastao sa jednim od komandanata HVO-a u Kiseljaku. Nakon razgovora s njim dogovoren je transport srpskih civila prema Rakovici. Srbi su prevoženi u dva kamiona „TAM – 150“ i „TAM – 4500“.[46]
Kamion „TAM – 150“ HVO-a kojim su prevoženi srpski civili do Rakovice
Međutim, iako je bio dogovoren prijevoz prognanih Srba iz Kiseljaka do Rakovice, strah kod prognanika za svoju sudbinu je bio prisutan. O tome je svjedočila Jasna Popić naglašavajući da se strah povećao onog trenutka kada su vojnici HVO-a spustili cerade na kamionima i zabranili srpskim civilima da razgovaraju u toku vožnje.[47] Ipak, sve te mjere predostrožnosti su bile preventivnog karaktera i svi srpski civili su bili bezbjedno prevezeni do Rakovice.
Pored humanog odnosa Hrvata iz Podastinja prema prognanim Srbima iz Visokog potrebno je navesti da su i protjerani Srbi iz sela Dobrinje, takođe u opštini Visoko, koji su spas potražili u selu Gora u opštini Kakanj, naišli na jednako human tretman kakanjskih Hrvata. Prema svjedočenju Relje Gavrića, tadašnjeg mještana sela Dobrinje, jedna muslimanka je obavijestila svoju komšinicu Milenu Ješić da se sprema napad na Dobrinje. Istog dana je u selo došao Pavo Šljivić, komandant HVO Kakanj, sa dvojicom vojnika koji su ponudili pomoć Srbima ovog sela u prebacivanju do Ilijaša. Jedinice HVO-a Kakanj su već 21. juna 1992. godine „organizovale i započele prevoženje Srba do sela Poljina i, dalje, pješke prebacivanje u varešku opštinu – u sela Slavin i Planinica. Odatle su Srbi nastavili put preko Vareša do sela Okruglica i Nišići.“[48]
Prilikom proboja prema Kiseljaku pojedini srpski civili bili su zarobljeni od strane tzv. Armije BiH. Jedan od njih je Mladenko Aćimović koji se iz Zimče povlačio prema Kiseljaku, međutim u toku proboja njega i jednu grupu od dvadesetak Srba zarobili su pripadnici tzv. Armije BiH. Odmah po zarobljavanju on je bio pretučen i svi zarobljeni su zatim prevezeni u logor u kasarni „Ahmet Fetahagić“ u Visokom. On je tu proveo četiri mjeseca i u nekoliko navrata je bio pretučen od strane stražara. Krajem oktobra 1992. godine bio je prebačen u Zenicu u KPD gdje je nedugo zatim osuđen za „nelegalno posjedovanje oružja“ i osuđen je na godinu dana zatvora. U KPD Zenica je ostao do 20. juna 1993. godine, a za to vrijeme je bio vođen na prinudne radove. Po izlasku iz KPD Zenica uspio je da se prebaci prema Kiseljaku i dalje na teritoriju Republike Srpske.[49]
Uprkos tome što se 3.000 Srba uspjelo probiti prema Kiseljaku, ostao je veliki broj srpskih civila koji nije uspio da se izvuče iz napadnutih sela i oni su isti dan ili u danima koji su uslijedili zarobljeni od strane tzv. Armije BiH. Neki od njih su i ubijeni na licu mjesta. Tako su se muškarci iz sela Paljike, pošto su uvidjeli da je nemoguće dalje pružati otpor, predali pripadnicima tzv. Armije BiH. Oni su odmah po predaji bili maltretirani, a zatim prevezeni u logor u kasarnu „Ahmet Fetahagić“, dok su žene i djeca iz ovog mjesta bili odvedeni u dom kulture u susjedno selo Buzić Mahalu. Ipak, dva rođaka, Rajko i Boško Raković nisu htjeli da se predaju 20. juna, te su se oni nastavili skrivati u selu. Drugi dan nakon napada na selo jedna patrola tzv. Armije BiH je otkrila Rajka Rakovića i ubila ga na licu mjesta.[50]
S druge strane, Boško Raković tvrdi da je nekoliko patrola tzv. Armije BiH, koje su prošle kroz Paljike, vidjelo da je on ostao u selu, ali ga nisu dirale sve do 23. juna kada ga je jedna patrola odvela u logor u kasarnu „Ahmet Fetahagić“. U tom logoru on je ostao do 3. oktobra 1992. godine i za sve to vrijeme bio je fizički i psihički maltretiran. U sobi u kojoj je on bio pritvoren od posljedica mučenja preminuli su 23. jula Stojan Gavrić i 17. septembra Vladimir Samardžić.[51]
Takođe, rođeni brat Boška Rakovića, Vojno, preminuo je u logoru od posljedica mučenja. Boško je to ovako opisao: „Dana 31. avgusta 1992. godine moj brat Vojno, koji se kao zarobljenik takođe nalazio u ovoj sobi, inače rođen 1933. godine, tražio je da mu se omogući da ide kod ljekara jer je prethodno bio tučen i maltretiran, razbolio se i iznemogao. Stražari su ga odveli u ambulantu i u njoj, umjesto da ga odvedu kod ljekara, pretukli ga, a najjači udarac je dobio u predjelu tjemena iza lijevog uha. Kada su ga doveli u sobu vidio sam da mu krv curi iz lijevog uha. Prišao sam do njega i pokušao da mu pružim pomoć. On je pod uticajem jakih bolova buncao i govorio nešto nepovezano i vidjelo se da nije bio potpuno svjestan. Tražili smo da mu se ukaže ljekarska pomoć, ali tom zahtjevu nije udovoljeno. Umro je sutradan naveče [1. septembar] oko 21 čas u mom naručju.“[52]
Iz logora u Visokom, Boško Raković je prebačen u KPD Zenica 3. oktobra i tada su fizička maltretiranja prestala. Međutim, Bošku Rakoviću je tada suđeno „za učešće u neprijateljskoj vosjci“ i on je osuđen na 18 mjeseci zatvora. U KPD Zenica je ostao do 9. februara 1994. godine kada je pušten na slobodu i nakon čega se vratio u svoje selo, Paljike, gdje mu je bila supruga. Na teritoriju Republike Srpske je prešao 16. juna 1994. godine.[53]
Pored već navedene trojice Srba koja su podlegla mučenju u samom logoru, još su petorica Srba preminula od posljedica mučenja nakon izlaska iz logora. Prvi od njih bio je starac Svetozar Krsmanović koji je preminuo 23. jula 1992. godine u svom selu. Inače, prema navodima Boška Rakovića on je bio nepokretan i bolestan čovjek.[54]
Novica Šljivić je tokom boravka u logoru bio pretučen, a još prije rata on je bio srčani bolesnik, i nakon što su ga pripadnici tzv. Armije BiH pustili iz logora on je 19. novembra 1992. godine preminuo od posljedica torture u Paljikama.[55]
Starac Đorđo Topalović je zarobljen 21. juna 1992. godine nakon čega je odveden u logor u kasarnu „Ahmet Fetahagić“ gdje je bio mučen, a nakon mučenja pušten je iz logora. Međutim, od posljedica mučenja je preminuo 21. maja 1993. godine.[56]
U godinama nakon završetka ratnih sukoba u BiH preminula su dvojica bivših logoraša iz Visokog. Riječ je o Milošu Milanoviću koji je bio zarobljen 20. juna u Kalotićima te je u logoru proveo dvadesetak dana. Preminuo je 14. marta 1999. godine. S druge strane, Ilija Panić je zarobljen istog datuma, ali u selu Liješevu odakle je odveden u podrum jedne privatne kuće u selu Donje Moštre, a zatim u Mjesni ured Donje Moštre. Nakon što je sa ostalim zarobljenicima tu i prenoćio, odveden je u logor u kasarni u Visokom gdje je bio podvrgnut mučenju, a odakle je izašao putem razmjene nepoznatog datuma. Nakon završetka rata nastanio se u Bijeljini gdje je i preminuo 29. juna 2000. godine.
Kao što se vidi – zarobljeni Srbi koji su bili u logoru u kasarni „Ahmet Fetahagić“ u Visokom bili su gotovo konstantno izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju koje je nad njima vršeno na razne načine. Kao jedna od metoda mučenja Srba u logoru bilo je izgladnjivanje. Tako je, recimo, Vukan Kuprešak, koji je živio u Kalotićima, gdje je 20. juna i zarobljen, po dolasku u logor imao 105 kilograma, a kada je razmijenjen, 30. avgusta 1993. godine, imao je 69 kilograma.[57]
Kasarna „Ahmet Fetahagić“ u Visokom, koja je od aprila 1992. godine služila kao logor za Srbe, bila je neposredno uz liniju razgraničenja prema srpskim položajima u Čekrčićima. Upravo zbog toga, srpski zarobljenici bili su izloženi opasnosti od moguće artiljerijske ili puščane vatre. Stražari su zarobljene Srbe tjerali da „iz soba, kroz otvoren prozor, u pravcu srpskih položaja, iz sve snage viču ‘Alahu ekber’. Ukoliko, po ocjeni stražara, nisu dovoljno glasno vikali zarobljenici su izvođeni u hodnik i tu bili žestoko pretučeni.“[58]
Osim toga, većina zarobljenika je izvođena u krug kasarne na prinudne radove odnosno na kopanje rovova i tranšeja za potrebe tzv. Armije BiH.[59] Tako je od snajperskog hica, 24. septembra 1992. godine, ubijen Milivoj Bajić, dok su dan kasnije od gelera granate u logoru „Ahmet Fetahagić“ poginuli Trifko Glišić i Milija Krunić.
Kao što je već i navedeno, zarobljeni muškarci su najčešće odvođeni u logor u kasarni „Ahmet Fetahagić“ i u logor u kasarni „Majevica“, dok je više od 200 žena i djeca bilo zatvoreno u Domu kulture u selu Buzić Mahala i u Društvenom domu u Hlapčevićima. Pojedine žene su povremeno puštane da odu kućama kako bi nahranile stoku, ali bi se nakon tog posla odmah vraćale u logor. Nakon sedam dana provedenih u Domu kulture u Buzić Mahali i Društvenom domu u Hlapčevićima pripadnici tzv. Armije BiH su pustili kućama žene i djecu, ali s mjerom obaveznog svakodnevnog javljanja muslimanskim vlastima.[60]
Takođe, pripadnici tzv. Armije BiH su, u danima nakon proboja Srba prema Kiseljaku, krenuli u pretres terena kuda se kretala kolona Srba. Kao vodiče oni su koristili zarobljene Srbe iz tih sela, jer su oni jako dobro poznavali teren. Takav je bio slučaj sa Zoranom Kretijom. Naime, nakon što je izveden napad na njegovo selo, Gornju Zimču, za razliku od većina Srba koji su krenuli u proboj prema Kiseljaku on se sakrio kod komšija Hrvata u selu. Već 21. juna u selo su došli pripadnici tzv. Armije BiH, na čelu sa jednim kapetanom, željeći da ga privedu. Međutim, tome su se usprotivile komšije Hrvati, tako da je on bio pod njihovom zaštitom. Nekoliko dana kasnije veća grupa pripadnika tzv. Armije BiH (prema Zoranovim navodima između dvije i tri hiljade vojnika) došla je po njega tražeći da im on pokaže kuda se kolona Srba probila prema Kiseljaku. „Vojska se rasporedila u strijelce, gdje su bili udaljeni jedan od drugog pet do 10 metara, a kolona se pružala od Topuzovog Polja do Moštra, a ta je dužina oko deset kilometara. (…) Vojska koja je išla u pretres terena govorila je kapetanu da me ubiju, da sam i ja četnik, ali je isti to spriječio. Prilikom pretresa terena vojnici su našli jedan neispravan mitraljez, dok su ostali ulazili u srpske kuće u Donjoj Zimči, gdje su zapalili kuću Vide Ćuluma i Rajka Krsmanovića. (…) Kada smo došli u Gornju Zimču, gdje sam ja prije živio i poznajem teren, zatekli smo sve kuće popaljene kao i prateće objekte. Kada smo došli na Mestovce javljeno je od strane muslimanskih vojnika da je pronađena mrtva žena, te smo tada došli na lice mjesta gdje smo zatekli pokojnu Maru Vanovac, koju sam inače poznavao, a radi se o staroj i slijepoj osobi, koja je ispred štale ležala u lokvi krvi.“[61]
Kao datum stradanja Mare Vanovac uzima se 20. jun 1992. godine, jer je tada posljednji put viđena živa. Očevidaca njenog ubistva nije bilo sve dok u pretresu terena muslimanski vojnici nisu pronašli njeno tijelo zajedno sa Zoranom Kretijom.
Pored ubistava Srba i odvođenja u logore zabilježen je i slučaj seksualnog zlostavljanja. Naime, u selu Kula Banjer, 27. juna 1992. godine, Asim Kadić je dva puta zaredom silovao Vanovac (Neđo) Martu[62], rođenu 1941. godine.[63]
I u mjesecima koji su uslijedili bilo je primjera pojedinačnih ubistava preostalih Srba u selima oko Visokog. Tako je u svom selu, Muhašinovićima, 8. avgusta 1992. godine, ubijen Jovan Šarenac, dok je deset dana kasnije, 18. avgusta, takođe u svom selu Donjoj Zimči ubijen starac Blagoje Ćulum.
Prilikom napada na srpska sela u opštini Visoko, 20. juna 1992. godine, pričinjena je velika materijalna šteta. Pripadnici tzv. Armije BiH su nakon zauzimanja sela pokretnu imovinu Srba otuđivali u danima nakon napada, a potom su kuće paljene i uništavane.
Srbi koji su ubijeni ili poginuli 20. juna u selima oko Visokog sahranjivani su od strane komunalnog preduzeća na srpskom pravoslavnom groblju u Visokom. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani poslije rata. Tako su, recimo, posmrtni ostaci ubijenih članova porodice Vuković nakon ekshumacije sahranjeni na groblju u Pučilama kod Bijeljine pošto se jedini preživjeli iz te porodice, Neđo Vuković, bio naselio u Bijeljini.
Više o zločinu u Visokom možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mitre Mićanović, Osnovni sud u Kozarskoj Dubici, broj: Kri 14/97 od 9. 3. 1997. godine.
[2] Zapisnik o saslušanju svjedoka Save Glišića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri – 31/95 od 22. 1. 1995. godine.
[3] ID: 632.
[4] ID: 17511.
[5] Zapisnik o saslušanju svjedoka Save Glišića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri – 31/95 od 22. 1. 1995. godine.
[6] Zapisnik o saslušanju svjedoka Boška Rakovića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 163/94 od 24. 12. 1994. godine.
[7] Zapisnik o saslušanju svjedoka Save Glišića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri – 31/95 od 22. 1. 1995. godine.
[8] RCIRZ, Izjava Živorada Dabića od 5. 3. 2010. godine.
[9] Prvostepena presuda Kantonalnog suda u Zenici u predmetu protiv Edina Semića, broj: 004-0-K-06-000 019 od 26. 3. 2007. godine.
[10] Zapisnik o saslušanju svjedoka Branke Radivojević, Osnovni sud u Banjoj Luci – odjeljenje u Kotor Varošu, broj: Kri 13/95 od 7. 9. 1995. godine.
[11] Prvostepena presuda Kantonalnog suda u Zenici u predmetu protiv Edina Semića, broj: 004-0-K-06-000 019 od 26. 3. 2007. godine.
[12] Zapisnik o saslušanju svjedoka Branke Radivojević, Osnovni sud u Banjoj Luci – odjeljenje u Kotor Varošu, broj: Kri 13/95 od 7. 9. 1995. godine.
[13] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Niseta Ramića, broj: X-KR-06/197 od 17. 7. 2007. godine, str. 13.
[14] Isto, str. 15.
[15] Isto, str. 17.
[16] Isto, str. 16 i 18.
[17] Zapisnik o saslušanju svjedoka Zorana Damjanovića, Osnovni sud u Banjoj Luci, broj: Kri 69/95 od 3. 3. 1995. godine.
[18] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Niseta Ramića, broj: X-KR-06/197 od 17. 7. 2007. godine, str. 17.
[19] Zapisnik o saslušanju svjedoka Sretka Masala, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 120/96 od 12. 12. 1996. godine.
[20] Neđo Vuković je u više navrata svjedočio o dešavanju 20. juna 1992. godine u dvorištu njegove porodične kuće u Kološićima. Za potrebe ovog rada koristićemo njegovu izjavu datu Osnovnom sudu u Bijeljini 1995. godine koja je korišćena i u izradi knjige Svjedoci govore – ratni zločini nad Srbima opštine Visoko 1992-1995.
[21] Zapisnik o saslušanju svjedoka Neđe Vukovića, Osnovni sud u Bijeljini, broj: Kri 138/95 od 17. 10. 1995. godine.
[22] Isto.
[23] Isto.
[24] Isto.
[25] Svjedoci govore – ratni zločini nad Srbima opštine Visoko 1992-1995, RCIRZ, Banja Luka, 2012, str. 116.
[26] Isto, str. 117.
[27] Isto, str. 118.
[28] Isto, str. 79.
[29] Zapisnik o saslušanju svjedoka Slobodana Bajića, Osnovni sud u Kozarskoj Dubici, broj: Kri 18/97 od 10. 3. 1997. godine.
[30] Isto.
[31] Isto.
[32] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Milovana Krajišnika, SJB Zvornik, broj: 12-1/02-2-230-139/07 od 1. 2. 2007. godine.
[33] Zapisnik o saslušanju svjedoka Nenada Krajišnika, Osnovni sud u Zvorniku od 12. 12. 1997. godine.
[34] RCIRZ, Izjava Živorada Dabića od 5. 3. 2010. godine.
[35] Zapisnik o saslušanju svjedoka Save Glišića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri – 31/95 od 22. 1. 1995. godine.
[36] RCIRZ, Izjava Jasne Popić od 12. 2. 2011. godine.
[37] RCIRZ, Izjava Radivoja Šljivića od 24. 4. 2012. godine.
[38] Zapisnik o saslušanju svjedoka Save Glišića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri – 31/95 od 22. 1. 1995. godine.
[39] RCIRZ, Izjava Živorada Dabića od 5. 3. 2010. godine.
[40] Isto.
[41] Isto.
[42] ID: 70840.
[43] RCIRZ, Izjava Jasne Popić od 12. 2. 2011. godine.
[44] RCIRZ, Izjava Radivoja Šljivića od 24. 4. 2012. godine.
[45] RCIRZ, Izjava Živorada Dabića od 5. 3. 2010. godine.
[46] RCIRZ, Izjava Živorada Dabića od 5. 3. 2010. godine.
[47] RCIRZ, Izjava Jasne Popić od 12. 2. 2011. godine.
[48] Svjedoci govore – ratni zločini nad Srbima opštine Visoko 1992-1995, RCIRZ, Banja Luka, 2012, str. 106.
[49] Zapisnik o prikupljanju izjave od svjedoka Mladenka Aćimovića, CJB Bijeljina, broj: 12-02/4- od 10. 5. 2006. godine.
[50] Zapisnik o saslušanju svjedoka Branka Rakovića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 161/94 od 19. 12. 1994. godine.
[51] Zapisnik o saslušanju svjedoka Boška Rakovića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 163/94 od 24. 12. 1994. godine.
[52] Isto.
[53] Isto.
[54] Isto.
[55] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Sime Šljivića, CJB Bijeljina, broj: 12-02/-4- od 30. 1. 2006. godine.
[56] Svjedoci govore – ratni zločini nad Srbima opštine Visoko 1992-1995, RCIRZ, Banja Luka, 2012, str. 182.
[57] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vukana Kuprešaka, Osnovni sud u Kozarskoj Dubici, broj: Kri 15/97 od 9. 3. 1997. godine.
[58] Zapisnik o saslušanju svjedoka Boška Rakovića, Osnovni sud u Zvorniku, broj: Kri 163/94 od 24. 12. 1994. godine.
[59] Zapisnik o saslušanju svjedoka Rajka Topalovića, Osnovni sud u Bijeljini, broj: Kri 138/95 od 13. 10. 1995. godine.
[60] Svjedoci govore – ratni zločini nad Srbima opštine Visoko 1992-1995, RCIRZ, Banja Luka, 2012, str. 187-188.
[61] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Zorana Kretije, PS Janja, broj: 12-01/4-1- /04 od 29. 12. 2004. godine.
[62] ID: 46557.
[63] Prvostepena presuda Kantonalnog suda u Zenici u predmetu protiv Asima Kadića, broj: 04 0 K 005141 13 K od 6. 2. 2014. godine.
