Etnički mješovita opština Vlasenica se i prije početka ratnih dešavanja nalazila u jezgru nacionalnih netrpeljivosti. Takvo stanje kulminira u proljeće 1992. godine kada dolazi do prvih oružanih sukoba u srednjem Podrinju. Pošto je dio tadašnje opštine Vlasenica bio nasloljen na područje opštine Srebrenica, koju su dominantno kontrolisale snage tzv. Armije BiH, srpska sela Vlasenice često su bila izložena napadima.

Selo Rogosija i susjedna sela Donji Zalukovik, Kojčevina, Tikvarići i Neđeljišta bili su nastanjeni isključivo srpskim stanovništvom. Početkom oružanih sukoba 1992. godine mještani tih sela su organizovali seoske straže u cilju odbrane od napada muslimanskih oružanih formacija iz Cerske.^[1]

O prethodnim napadima na selo Rogosija svjedoči mještanin Slavko Ašćerić: „Dana 7. aprila 1992. godine, muslimani iz susjednih sela su izvršili iznenadni oružani napad na Rogosiju, zbog čega smo svi mi mještani morali da izbjegnemo iz svojih kuća i pobjegnemo u selo zvano Brda. Sutradan smo se vratili u selo, jer je došao tadašnji predsjednik opštine Stanić sa milicijom i organizovali smo zajednički sastanak sa muslimanima na kome je dogovoreno da nas muslimani više ne napadaju. I pored toga, jedan broj mještana je napustio selo i otišao u bezbjednija mjesta kod svoje rodbine, a ja sam sa svojom suprugom ostao.“^[2]

Drugi napad na Rogosiju Ašćerić opisuje ovako: „Dana 2. jula 1992. godine, u Rogosiju je došao predstavnik muslimana iz Korkutovića. Došao je u kuću Radivoja Ašćerića, mog rođaka i rekao da nema potrebe da se plašimo, da bježimo iz sela i da nas muslimani neće dirati jer je on glavni za Korkutoviće. Sutradan uveče, muslimani iz susjednih sela napali su Rogosiju, pucajući sa svih strana. Ja sam izašao iz kuće i pridružio se ostalim mještanima sa namjerom da pružimo otpor ukoliko muslimani upadnu u selo. Tu noć smo proveli van kuća, a sve vrijeme padala je kiša. Po svanuću, kiša je prestala, a moja žena je došla i donijela mi je odijelo da se presvučem. U tom momentu muslimani su ponovo izvršili snažan napad i svi mještani su na brzinu napustili selo, među kojima i moja supruga, a ja sam ostao sam. Pustio sam stoku iz štala, a zatim sam otišao kod ostalih mještana van sela, ali nisam našao nikoga, već sam na jednom mjestu zatekao sedmoricu ljudi iz sela Cikote, koji su krenuli u pomoć nama u Rogosiji. Kod kuće Mitra Bjelogrlića, koja se nalazi na rubu šume, iznad Rogosije, našli smo tijeli Alempić Stanimira iz Rogosije, koji je bio ubijen od strane muslimana, a u njegovoj blizini bio je ranjen Bobar iz Cikota, čije ime ne znam. Tijelo Stanimira smo ostavili u podrumu Mitrove kuće, a ranjenog Bobara smo odnijeli sa sobom u Šadiće, a odatle ga prebacili u Vlasenicu. Pošto su svi mještani napustili selo Rogosiju, muslimani su opljačkali sve kuće, odveli stoku sa sobom i zapalili selo.“^[3]

Nakon ova dva napada na Rogosiju u njoj nije bilo civilnog stanovništva, međutim ona se nalazila na prvoj liniji fronta. Zbog stalne prijetnje da će muslimani iz pravca Cerske napasti srpska sela, srpske seoske straže su se uključile u Treći pješadijski bataljon Vlasenica. Većinu boraca na položajima u Rogosiji činili su mještani naprijed navedenih srpskih sela. Položaji su držani sve do 26. septembra 1992. godine, samo s jednim ciljem i to da se zaštite srpska sela i nejač u selima na tom lokalitetu.“^[4]

Dana 25. i 26. septembra 1992. godine, u ranim jutarnjim časovima, izvršen je širok i sistematičan napad na srpska sela Rogosiju i Neđeljišta. Usljed tog napada, srpsko stanovništvo iz sela Neđeljišta je prognano u susjedna sela, a prilikom upada muslimanskih oružanih formacija TO Cerska, selo Neđeljišta je opljačkano, porušeno i zapaljeno, dok je u selu zapaljena i osnovna škola.^[5]

U ranim jutarnjim časovima 26. septembra 1992. godine izvršen je treći napad na Rogosiju s ciljem da se nanesu što veći gubici u ljudstvu, a pri čemu su upotrebljivani razni metodi iživljavanja i nečovječnog postupanja prema zarobljenicima.^[6]

Svjedok napada na Rogosiju bila je Dragoslava Pantić koja je navela: „Kritično jutro oko šest časova na našu četu su napale muslimanske formacije iz dva pravca, kao i sa bokova, što znači da smo bili u okruženju tog momenta. Poznato mi je da nas je bilo ukupno oko 90 boraca koji su se nalazili na liniji razgraničenja. (…) Borba sa muslimanima trajala je od šest do deset časova, kada smo se mi izvukli, a muslimani upali u naše rovove. Moj vod je ostao bez municije. Navodim da je skoro svaki borac imao samo tri do četiri metka koja je čuvao za sebe.“^[7]

Prilikom napada na Rogosiju muslimani su koristili i metode zastrašivanja o čemu je u izjavi svjedočila i Dragoslava Pantić: „Prilikom napada muslimani su imali prateš koji je nosio kante sa kojima je lupao, kao i megafon sa kojim su objavljivali da se predamo, a mene su lično prepoznali i psovali mi majku i da će me raščenuti.“^[8]

Još jedan učesnik odbrane, Zoran Petrović, tvrdi: „Dana 26. septembra 1992. godine, oko šest časova, naš položaj muslimani iz sela Cerske su napali sprijeda i otpozadi. Naša četa je brojala oko 80 boraca. Moja desetina se nalazila na lijevom krilu čete. Muslimani su zapucali sprijeda, a istog momenta i sleđa. Među nama je nastala panika, jedni smo se okrenuli unatrag, a jedni smo pucali naprijed.“^[9]

I Zoran Petrović spominje metode zastrašivanja: „Prilikom napada na nas, muslimana je bilo mnogo više od nas i oni su uzvikivali ‘držite četnike’ i ‘koljite sve pred sobom’.“^[10]

Takođe, i ovaj svjedok iznosi podatak da su branioci sela oskudijevali sa municijom: „U ovoj borbi svim borcima je bilo pri kraju municije, a oni koji nisu imali su pozajmljivali jedni od drugih po deset metaka.“^[11]

Tijelo Dragomira Jaćimovića na kome se vidi očigledna rana od klanja

Iskustvo u odbrani Rogosije iznio je i Dobrivoje Jurošević: „Na položaju je bilo ukupno oko 100 boraca, a po nekim procjenama muslimanske snage brojale su oko 700 ljudi. Napad je počeo oko šest časova izjutra, a glavni udari bili su sa bočnih strana i sa leđa. Naše položaje su tukli pješadijskim naoružanjem, minobacačima i ručnim raketnim bacačima zvanim ‘zolje’. Borba je trajala do 11 časova. Tokom ove borbe bio sam ranjen u grudi i u obje noge. Takođe sam vidio da su tokom borbe poginuli moj brat Ljubomir, Jaćimović Dragomir, Stanišić Neđo (…) Kada sam naišao na tijelo poginulog brata Ljubomira, pokušao sam da ga povučem sa lica mjesta, ali u tome nisam uspio jer sam i ja bio ranjen. U 11 časova moja jedinica je krenula u proboj iz obruča i u tome je i uspjela, a mene su kroz obruč iznijeli ranjenog.“ ^[12]

Nakon ranjavanja i izvlačenja iz obruča Dobrivoje biva hospitalizovan u bolnicu u Milićima, a nedugo potom tijela ubijenih boraca su dopremljena u bolnicu zbog identifikacije. „Ja na ovu identifikaciju nisam išao, ali sam čuo da su tijela svih poginulih i ranjenih srpskih boraca, koji su ostali na mjestu borbe bila strahovito izmasakrirana.“^[13]

O proboju iz obruča tog jutra govori i Miroljub Drašković: „Jake muslimanske oružane snage izvršile su oko šest časova ujutru iznenadni napad na naš položaj u Rogosiji. Borba sa njima trajala je do 11 časova. Kako nismo bili u mogućnosti da pružimo dalji otpor, odlučili smo se na probijanje obruča, u čemu sam učestvovao i ja. Pucnjava je bila skoro prestala kada sam čuo glas Pejnović Gorana kako zapomaže i vrišti, pa sam pretpostavljao da je on bio uhvaćen živ od strane muslimana.“^[14]

Detaljan opis planiranja i izvršenja napada na Rogosiju vidljiv je i iz izjava muslimana koji su bili neposredni učesnici napada. Tako Halil Bećirović o napadu govori: „U samu akciju krenuli smo 26. septembra 1992. godine ujutro između tri i četiri časa. Krenuli smo sa lokacije zvane Velika njiva koja se nalazi iznad sela Korkutovići. Bilo nas je oko 300 ljudi, svi borbeno sposobni i svi raspoređeni u tri grupe. Imali smo zadatak da opkolimo srpske položaje i uništimo srpsku vojsku. (…) Na samu Rogosiju došli smo oko pet časova ujutro, sredili se i pripremili za napad, tako da smo u napad krenuli nešto prije šest časova. Prije nego što smo krenuli u tu akciju naši izviđači su dugo, možda svih deset dana, izviđali položaje srpske vojske..“^[15]

Pozivanje na predaju, o kojem je govorila Dragoslava Pantić, u iskazu iznosi i Halil: „Neko od boraca, kome ne znam prezime, uzeo je megafon i govorio ‘predajte se, četnici, opkoljeni ste’.“^[16]

Nakon bitke i povlačenja branilaca Rogosije, muslimanske formacije su vršile iživljavanja nad zarobljenicima i poginulim braniocima. Jedan od oblika mučenja bilo je spaljivanje ljudi. Halil Bećirović tvrdi: „Jedan vojnik je izvadio iz cisterne deset litara nafte, pa smo tako naftom palili srpske vojnike. Ko je sve palio tačno ne znam. Znam, jer sam vidio, da je zapaljen jedan srpski vojnik, a da li su paljeni i ostali ne znam jer sam ubrzo kao kurir morao otići u Cersku.“^[17]

Izgubljene položaje na Rogosiji Vojska Republike Srpske je sutradan povratila, a nakon toga pronađena su masakrirana tijela branilaca Rogosije.

U Krivičnoj prijavi MUP-a Republike Srpske se navodi: „Dana 26. septembra 1992. godine, oko osam časova, IKM sa Rogosije, putem radio-veze, obavijestilo je komandu 3. PB Vlasenica i SJB da su pripadnici tzv. Armije BiH iz Cerske, istog dana oko šest časova napali sa svih strana na srpske položaje u selu Rogosija. Nakon primljenog obavještenja organizovana je pomoć liniji odbrane na Rogosiji, te je selo oslobođeno, a nakon oslobađanja na licu mjesta nađeni su tragovi nečovječnog ponašanja pripadnika tzv. Armije BiH nad ranjenim ili zarobljenim srpskim borcima, kao i nad borcima koji su se predali ili ostali bez sredstava za odbranu. Takođe su vršili mučenja zarobljenih srpskih vojnika koji su odložili oružje, predali se ili ostali bez sredstava za odbranu, na taj način što su im živim vadili oči, odsijecali pojedine dijelove tijela, klali ispod vrata, palili ih, razbijali glave tupim predmetima, probadali ih noževima po čitavom tijelu i vršili druga zvjerstva.“^[18]

Takođe, i Miroljub Drašković svjedoči o razmjerama masakra nad zarobljenicima koji je zatekao prilikom povratka izgubljenih položaja: „U jednom rovu pronašao sam Milana Mijića, Miću Mitrovića i još jednog koga nisam poznavao. Vidio sam da je Mijić bio zaklan, kao i ovaj vojnik koga nisam poznavao, a Mitroviću je bila raznesena glava od udarca tupim predmetom, odnosno, vjerovatno sjekirom jer je mozak bio rasut oko njegovog tijela. Druge povrede na njihovim tijela nisam zagledao. Od drugih koji su bili na identifikaciji ubijenih srpskih vojnika, čuo sam da je Goran Pejnović bio takođe masakriran, a da mu je polni organ bio odsječen.“^[19]

U pomenutoj krivičnoj prijavi navodi se i sljedeće: „Sve povrede nađene na leševima ukazuju na to da su srpski borci mučeni uz upotrebu maljeva, sjekira, raznih sječiva, specijalno napravljenih noževa za klanje, paljenjem živih zarobljenika ili ranjenih, pucanjem iz blizine u glavu ranjenih i slično.“^[20]

Tijela Miće Mitrovića, Ljubomira Juroševića i Dušana Đurića na kojima su vidljivi tragovi iživljavanja i masakriranja

U obdukcijskom nalazu se navodi da je tijelo Miće Mitrovića izloženo velikim povredama na prednjoj strani lobanje te da nedostaju moždana tkiva i da je rana prekrivena crvima.^[21]

Još jedan od oblika mučenja vidljiv je na tijelu Žarka Prodanovića. „Na grudnom košu više rasjekotina nožem, kao i dvije do tri rasjekotine ispod vrata, sa desne strane grudnog koša otvor u grudnu šupljinu, a okolo zgrušana krv. Sve rane ucrvane. Lijeva polovina glave promijenjena sa rasjekotinama lobanje bez moždanog tkiva, takođe ucrvane. Lice unakaženo, krvavo. Desna podlaktica zdrobljena, a u predjelu donjeg dijela trbuha sa lijeve strane rasjekotina ravnih ivica u dubini do crijeva.“^[22]

Tijelo Žarka Prodanovića na kojem su vidljive rane opisane u obdukcijskom nalazu

Milovan Mijić je išao toga dana na identifikaciju žrtava u bolnicu u Miliće i tamo je prepoznao brata Milana: „Otišao sam u bolnicu u Miliće gdje su bila dopremljena tijela poginulih boraca. Vidio sam da su svi bili masakrirani, a pojedini spaljeni do te mjere da ih je rodbina jedva prepoznala. Glava mog brata, na desnoj strani, bila je potpuno razbijena i pretpostavljam da je to bilo od udarca tupim predmetom, na desnoj miški imao je ubod nožem, a  tijelo bilo mu je spaljeno, osim lijevog ramena i lijeve strane lica.“^[23]

U obdukcijskom nalazu za Milana Mijića se navodi da je u predjelu glave imao više rasjekotina, a tijelo je bilo potpuno ugljenisano.^[24]

Ugljenisano tijelo Milana Mijića na kojem su vidljive povrede iz obdukcionog nalaza

Kao što je i navedeno, pojedine srpske borce pripadnici tzv. Armije BiH su spaljivali. Pored Milana Mijića, takav je slučaj i sa Milovanom Kovačevićem, Milomirom Prodanovićem i Milanom Vujičićem. U obdukcijskom nalazu za tijelo Milovana Kovačevića stoji: „Ugljenisani leš sa svih strana sa izgorjelom kožom, potkožnim tkivom i dijelom mišića.“^[25]

Ugljenisano tijelo Milomira Prodanovića na kojem se vidi izliveni mozak u predjelu desne strane rasječene lobanje

U obdukcijskom nalazu za Milana Vujičića se nalazi: „Djelimično ugljenisani leš sa više povreda na licu i vratu nanesenih dijelom oštrim, a dijelom tupim oruđem. Na desnoj šaci nema prstiju – dijelom odsječeni, a dijelom ugljenisani. Na grudnom košu i abdomenu više ubodnih rana nanesenih oštrim predmetom. Desna potkoljenica, nešto ispod koljena, odsječena, neravnih ivica. Kompletne rane napadnute crvima.“^[26]

Ugljenisana tijela Milovana Kovačevića i Milomira Prodanovića

Ugljenisana tijela Milana Vujičića i Vele Majstorovića

Zajedničkoj sahrani srpskih žrtava ubijenih u Rogosiji prisustvovao je državni vrh Republike Srpske na čelu sa predsjednikom dr Radovanom Karadžićem.

Predsjednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić na sahrani srpskim žrtvama u Rogosiji

Poslije rata porodice ubijenih su samoinicijativno podigle nekoliko pojedinačnih spomen-ploča na Rogosiji. Tako je podignuta spomen-ploča Dragomiru Jaćimoviću, kao i Miletu Stanišiću.

Spomen-ploče Miletu Stanišiću i Dragomiru Jaćimoviću na Rogosiji, fotografisano juna 2022. godine

Takođe, pored pojedinačnih spomen-ploča na Rogosiji je podignut centralni spomenik za sve Srba koji su ubijeni 26. septembra 1992. godine.

Spomenik podignut u čast srpskih žrtava na Rogosiji, fotografisano juna 2022. godine

Više o zločinu u Rogosiji možete pogledati OVDJE.

Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.

---

[1] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih djela ratnog zločina, CJB Bijeljina, br. 12-02/4-230-163/05 od 9. 2. 2006. godine.

[2] Zapisnik o saslušanju svjedoka Slavka Ašćerića, Osnovni sud Vlasenica od 21. 2. 1995. godine.

[3] Isto.

[4] Krivična prijava, SJB Vlasenica, broj: 15-19/02-230-KU-22 od 28. 5. 1993. godine.

[5] Izvještaj o učinjenom krivičnom djelu genocid i drugih krivičnih djela ratnog zločina, CJB Bijeljina, broj: 12-02/4-230-163/05 od 9. 2. 2006. godine.

[6] Krivična prijava, Vojno tužilaštvo pri Sarajevsko-romanijskom korpusu Sokolac, broj: 15-19/02-230-__-22 od 28. 5. 1993. godine.

[7] Izjava Dragoslave Pantić, SJB Vlasenica.

[8] Isto.

[9] Izjava Zorana Petrovića, SJB Vlasenica, broj: 15-19/02-230 od 17. 6. 1993. godine.

[10] Isto.

[11] Isto.

[12] Zapisnik o saslušanju svjedoka Dobrivoja Juroševića, Osnovni sud Vlasenica, od 21. 2. 1995. godine.

[13] Isto.

[14] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miroljuba Draškovića, Osnovni sud Vlasenica od 22. 2. 1995. godine.

[15] Zapisnik o saslušanju Halila Bećirovića, Osnovni sud Vlasenica od 15. 4. 1993. godine.

[16] Isto.

[17] Isto.

[18] Krivična prijava, SJB Vlasenica, broj: 15-19/02-230-KU-22 od 28. 5. 1993. godine.

[19] Zapisnik o saslušanju svjedoka Miroljuba Draškovića, Osnovni sud Vlasenica od 22. 2. 1995. godine.

[20] Krivična prijava, SJB Vlasenica, broj: 15-19/02-230-KU-22 od 28. 5. 1993. godine.

[21] Obdukcijski nalaz – Mićo Mitrović, Bolnica Milići.

[22] Obdukcijski nalaz – Žarko Prodanović, Bolnica Milići.

[23] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milovana Mijića, Osnovni sud Vlasenica od 20. 2. 1995. godine.

[24] Obdukcijski nalaz – Milan Mijić, Bolnica Milići.

[25] Obdukcijski nalaz – Milovan Kovačević, Bolnica Milići.

[26] Obdukcijski nalaz – Milan Vujičić, Bolnica Milići.