Selo Mirosavci nalazi se na sjevernim obodima Majevice. Okruženo je selima Koraj i Čelić koja su dominantno naseljena muslimanskim stanovništvom. Tokom Drugog svjetskog rata Mirosavci su 27. novembra 1941. godine napadnuti od strane ustaša iz Čelića i Koraja i tom prilikom je na lokalitetu Stara voda ubijeno 104 stanovnika ovog sela. Ustaše su tog dana zarobile 105 stanovnika Mirosavaca, od kojih se samo jedan uspio spasiti bježanjem. Među ubijenim najviše je članova porodice Jovanović, čak 64 lica iz ove porodice je ubijeno. Samo dva Jovanovića su uspjela da se spasu i to Borko Jovanović koji u trenutku napada ustaša na Mirosavce nije bio u selu i Milorad Jovanović koji je jedini uspio pobjeći sa gubilišta.
Freska novomučenika Mirosavačkih u crkvi Svetog Sisoja Velikog u Pukišu
Početkom rata u BiH, 1992. godine, Mirosavci će se ponovo naći na udaru muslimanskih vojnih formacija iz Čelića i Koraja. Kao jedino mjesto između ova dva većinski muslimanska sela Mirosavci su imali veliki taktički značaj, jer bi se zauzimanjem tog sela Koraj i Čelić objedinili, a to bi u velikoj mjeri predstavljalo problem pripadnicima VRS, jer bi time, sa pozicija iz Koraja na sjeveru i Teočaka na jugu, Majevica bila stavljena u poluokruženje. Znajući to pripadnici VRS su u proljeće 1992. godine zauzeli selo Koraj. Međutim, u mjesecima nakon toga kroz razne međuprostore u linijama odbrane diverzantske grupe tzv. Armije BiH su prolazile iza leđa pripadnika VRS i činili zločine nad srpskim borcima i civilima.
Prvi takav slučaj desio se u Mirosavcima 27. juna 1992. godine kada je u zasjedi na putu Mirosavci – Brezovo Polje ubijen Ljubo Radovanović koji je krenuo da obavlja poljoprivredne radove.
Milorad Krstić je bio na dužnosti zamjenika komandira bataljona i 27. juna 1992. godine putem veze bio je obaviješten o pucnjavi u Mirosavcima u rejonu Bare te je pozvan da sa svojim vojnicima dođe u ispomoć. On je učestvovao u izvlačenju tijela ubijenog Ljube i njegovo svjedočanstvo o prizoru koji je zatekao je navedeno u Izvještaju CJB Bijeljina: „Sa vojnim kamionom ‘TAM’ na kome se nalazio jednocijevac u pomoć je krenuo Krstić, Živan Rikanović, Simo Ostojić, Đoko Mićić i još nekolicina boraca. Pošto je Krstiću bilo poznato da linija na kraju Mirosavaca prema Mrtvici kroz Mrtvička polja, oko 800 metara, nije bila pokrivena, u navedenom kamionu su se oprezno kretali da ne bi naletjeli na zasjedu muslimanske vojske. Na putu u Mrtvičkim poljima vidjeli su da stoji vozilo marke ‘LADA’, bijele boje, kojem su prišli Krstić i Živan Rikanović i po prilasku vidjeli tijelo Ljube Radovanovića, kojeg od ranije poznaju i koji je iz sela Bobetino Brdo. Tijelo je bilo naslonjeno na volan odnosno glava mu je bila naslonjena na volan. Ljubo je u momentu pogibije bio obučen u košulju kratkih rukava, na sebi je imao pantalone, a na nogama patike. Tada su vidjeli da je Ljubo mrtav, te da je ubijen tako što ga je presjekao rafal iz vatrenog oružja. Imao je ranu negdje ispod srca u obliku ruže. Krstić precizira da u vozilu nije bilo nikakvog oružja, te da je na prednjem vjetrobranskom staklu za brisačem vozila stjao komad bijelog papira koji je skinuo Živan Rikanović i na istom je pisalo ‘naplaćena placarin’.“[1]
Pored Krstića, svjedočenje o ubistvu Ljube Radovanovića iznio je i Mladen Radovanović koji navodi da je Ljubo bio na odmoru iz jedinice. On je Ljubino tijelo vidio kada je dovezeno kući i potvrdio je Krstićeve navode da je u trenutku smrti Ljubo bio u civilnom odijelu, a uz to je dodao da je „Ljubo imao jednu prostrelnu ranu u predjelu stomaka, a bio mu je lakat od jedne ruke raznesen tako da mu je ruka visila na koži.“[2]
Druga diverzija pripadnika tzv. Armije BiH desila se 22. jula 1992. godine na lokaciji zvanoj Gajevi, ispod trafo-stanice, u Koraju, na putu između Lopara i Čelića.[3] Toga dana je zarobljen upravnik Elekstrodistribucije Bijeljina Neđeljko Panić dok se kretao u službenom vozilu prema objektima elektro-energetske namjene koje je trebao da obiđe i izvrši kontrolu istih. Nakon zarobljavanja, pripadnici tzv. Armije BiH Panića odvode u Čelić u podrum jedne privatne kuće, a na putu do Čelića ruke su mu bile vezane konopcem dok su mu tom prilikom oduzeli zlatni nakit (prsten, burmu, narukvicu i ručni sat) i novac u iznosu od 40.000 dinara i sva lična dokumenta. „Tu u podrumu kuće, Panić navodi, došao je komandant jedinice koja ga je zarobila, Huso Salihović iz Čelića, koji je naložio pripadnicima pomenute jedinice da mu vrate oduzeti zlatni nakit i sat što su isti i učinili. Iz podruma te kuće istog dana odvode ga u pravcu Čelića do jedne šume gdje je isti zatekao još troje zarobljenih civila, Milicu Mujanović[4] iz Koraja i dva lica muslimanske nacionalnosti. Jedan pripadnik tzv. Armije BiH je motrio na njih, a dok su sjedjeli na livadi Panić je čuo pucnje na mjestu gdje je i on zarobljen, a kasnije je čuo da je na tom mjestu naišao kamion kojim je upravljao Cvjetko Rikić zvani Ćejo i da su pripadnici tzv. Armije BiH otvorili vatru i ubili njega i njegovog suvozača.“[5]
Kako je Neđeljko i naveo toga dana su u zasjedi ubijeni pripadnici VRS Cvjetko Rikić i Slavko Lukić koji su krenuli da odvezu hranu borcima na položajima odbrane Mirosavaca. Nakon likvidacije pomenutih boraca, pripadnici tzv. Armije BiH su kao trofej uzeli Cvjetkov pištolj.[6]
Po zarobljavanju, Neđeljka i ostale odvode u PS Čelić, a tu su Neđeljka i Milicu vezali lisicama i preko očiju im stavili povez. Potom ih odvoze u Vražiće u jednu nedovršenu privatnu kuću koja je služila kao PS. Nakon saslušanja u toj kući Neđeljka je fizički i psihički maltretirao, tukao rukama i nogama u vojničkim cipelama u predjelu glave. Od tih udaraca Neđeljku je slomljen zub i imao je krvarenje iz lijevog uha. Isto batinjanje on je proživio i sutradan, 23. jula 1992. godine. Pored Neđeljka i Milica Milošević je prošla veliku torturu. Naime, u večernjim časovima 22. i 23. jula ona je više puta silovana od strane pripadnika tzv. Armije BiH. Neđeljko je sve to mogao da čuje, jer je Milica silovana u prostoriji koja se nalazila iznad prostorije u kojoj je Neđeljko bio zatvoren. Neđeljko i Milica su 24. jula prebačeni u Okružni zatvor u Tuzli gdje su bili sve do razmjene 24. novembra 1992. godine.[7]
O patnjama kroz koje je prošla u zatvorima u Vražićima i Tuzli svjedočila je i sama Milica Milošević, navodeći da je prvi put silovana u Vražićima u gore navedenoj kući u kojoj su bili zatvoreni. Silovana je od strane četiri pripadnika tzv. Armije BiH. Prvo su joj iscijepali svu odjeću sa tijela, zatim su je polili vodom dok ju je jedan vojnik udario palicom u predjelu kuka desne noge nakon čega je Milica imala otok na tom dijelu tijelu više od mjesec dana. Navela je i to da je silovanje te večeri trajalo oko jednog časa. Kao posljedicu pretrpljenog seksualnog i drugog fizičkog zlostavljanja u Vražićima i Tuzli, Milica i danas ima zdravstvenih poteškoća i tegoba.[8]
Na položajima odbrane u Mirosavcima je, 4. avgusta 1992. godine, snajperskim hicem ubijen Savo Rikić. Sve to kao da je bila uvertira u napade na Mirosavce koji će uslijediti 17. avgusta i 23. septembra 1992. godine.
U mjestu Gajevi u dijelu koji se zove Plandište, na međi sela Koraj i Mirosavci, 17. avgusta 1992. godine, diverzanti tzv. Armije BiH zarobili su Jovana Mitrovića i Marka Lazarevića. Obojica zarobljenih bili su mještani Mirosavaca koji su bili uključeni u seoske straže u Mirosavcima. Navedenog dana njih dvojica su vršili obilazak terena od Mirosavaca prema Koraju pošto jedan dio teritorije nije bio pokriven snagama VRS. Bitno je naglasiti da su bili odjeveni u civilnu odjeću, a bili su naoružani „PAP-ovkama“. Zarobljenog Mitrovića i Lazarevića pripadnici tzv. Armije BiH su tukli rukama i nogama, puškama, rezali i boli noževima, kastrirali i na kraju ubili i ostavili njihova masakrirana tijela na mjestu ubistva.[9]
Kao što su nakon ubistva Cvjetka Rikića pripadnici tzv. Armije BiH uzeli njegov pištolj kao trofej, isto su uradili nakon ubistva Marka Lazarevića uzevši njegov pištolj.
Tijela Jovana Mitrovića i Marka Lazarevića
Istog dana u zaseoku Bare u Mirosavcima u dijelu zvanom Rikići na uzvišenju Plaziguz u blizini kuća Riste Rikića i Ljubomira Pantića ubijen je pripadnik VRS Slaviša Marić. Prethodno je u borbi sa pripadnicima tzv. Armije BiH Slaviša bio ranjen u obje noge i kao takav je uhvaćen od strane pripadnika tzv. Armije BiH. Slavišu je ubio njegov školski drug iz Čelića pucajući mu u glavu, a nakon toga mu je oduzeo veliki zlatni dukat koji je Slaviši poklonila majka.[10]
Novi napad na Mirosavce uslijedio je 23. septembra 1992. godine. Ovog puta napad je izvršen na tri zaseoka Bare, Perišići i Marići. Pripadnici tzv. Armije BiH uspjeli su da probiju liniju odbrane VRS, odnosno čete Mirosavci i bataljona 497. inžinjerijskog puka, kao i to da prodru do kuća u selu. U blizini kuće Cvijana Janjića ubijen je Neđo Marić. Uočivši da su pripadnici tzv. Armije BiH iz Čelića probili linije odbrane i da se približavaju kućama u selu Neđo je istrčao iz Cvijanove kuće koja je bila komanda čete Mirosavci i pokušao da pobjegne. Međutim, vojnici tzv. Armije BiH ranjavanju Neđu u nogu, a potom su mu prišli i tako ranjenom mehaničkim predmetom udarili u glavu ili su pucajući iz neposredne blizine iz vatrenog oružja u glavu, razorili mu na taj način tjemeni dio glave.[11]
Nakon ubistva Neđe Marića ispred kuće pripadnici tzv. Armije BiH su ušli u kuću Cvijana Janjića i u njoj ubili Lazara Popovića. Lazar Popović je bio pripadnik čete Piperci, a kritičnog dana je ranjen u zaseoku Bare dok je pružao otpor neprijatelju, zajedno sa svojim saborcem Milanom Milovanovićem. Njih dvojica su nakon ranjavanja prevezeni u komandu u Marićima u kuću Cvijana Janjića. Kada su muslimanski vojnici su ušli u kuću, prvo su određenim oštrim predmetom Milanu Milovanoviću zasjekli podlakticu da bi provjerili daje li znake života, a nakon što Milovanović nije reagovao onda su prišli Lazaru Popoviću koji je davao znake života i tvrdim predmetom ga udarili u glavu.[12]
Pored ubistva navedenih Srba, pripadnici tzv. Armije BiH ubili su i Milenka Perišića i Ratka Lazića. Oko 16 časova, 23. septembra, na putnoj komunikaciji Bare-Koraj pripadnici tzv. Armije BiH su zarobili Perišića i Lazića. Oni su ih čekali u jednom propustu pored puta i kada su Perišić i Lazić naišli vojnici tzv. Armije BiH su iskočili pred njih i pod prijetnjom oružjem ih zarobili. Odmah po zarobljavanju iste su razoružali i sveli ih sa puta do pomenutog propusta gdje su ih maltretirali udarajući ih po cijelom tijelu rukama i nogama, a potom su ih odveli do raskrsnice puteva Čelić-Bare-Gajevi, u blizini mosta na rijeci Gnjici u zaseoku Bare, gdje su ih ubili, a mrtva tijela odnijeli u Čelić. Nekoliko dana kasnije tijela Milenka Perišića i Ratka Lazića su razmijenjena.[13]
Jedna od svjedoka napada na Mirosavce bila je majka ubijenog Neđe, mještanka tog sela, Bojka Marić. Ona je ovako opisala šta se desilo toga dana: „Napad na naše selo počeo je oko 11 časova, prije podne, sjećam se da je bila srijeda. Selo je bilo zasutom granata, a mještani sela su pružili otpor koliko su mogli. Međutim, pošto smo mi bili slabo naoružani muslimani su upali u naše selo i počeli ubijati zatečene mještane. Prilikom ovog napada ubijen je moj sin Neđo Marić, dok je njegov sin, a moj unuk, Borislav ranjen. Tada je ubijen i moj djever Dušan Marić, a muslimani su mu odsjekli glavu.“[14]
Istog dana u Mirosavcima su zarobljeni Tihomir Petrović i Tešo Lazić. Oni su odvedeni u Čelić u podrum privatne kuće Akifa Justića u naselju Etivaža. Svakodnevno su tučeni od strane pripadnika tzv. Armije BiH kako u podrumu navedene kuće tako i u njenom dvorištu. Pored fizičkog maltretiranja Petrović i Lazić su bili izloženi i psihičkom maltretiranju koje se ogledalo u stalnim prijetnjama da će ih zaklati, kastrirati itd. Zbog svega navedenog Tihomir Petrović je izvršio samoubistvo vješanjem u podrumu navedene kuće. Tešo Lazić je u logoru u toj kući ostao do 4. oktobra 1992. godine kada je zajedno sa mrtvim tijelom Tihomira Petrovića razmijenjen na lokalitetu između Lukavice i Pipera.[15]
Ukupno je u napadima 17. avgusta i 23. septembra 1992. godine stradalo 13 Srba. Osim zločina koje su počinili nad zarobljenim pripadnicima VRS, vojnici tzv. Armije BiH su opljačkali svu pokretnu imovinu Srba iz zaselaka Bare, Perišići i Marići, a nepokretnosti su spalili i uništili. Interventne jedinice VRS-a su odmah povratile privremeno izgubljene zaseoke Mirosavaca pod svoju kontrolu, ali mogućnosti za povratak civila na svoja ognjišta do kraja rata nije ostvaren. Takođe, nakon ovih upada kroz nebranjene međuprostore, pripadnika tzv. Armije BiH, u Mirosavce VRS je dodatno utvrdila i ojačala liniju odbrane u ovom dijelu majevičkog ratišta tako da do kraja rata na ovom prostoru više nije bilo upada diverzanata tzv. Armije BiH iz Čelića.
Spomen-ploča i česma ubijenim Srbima iz Mirosavaca od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu
Spomenik poginulim i ubijenim borcima VRS u Odbrambeno-otadžbinskom ratu iz mjesta Mirosavci, fotografisano 2021. godine
Više o zločinu u Mirosavcima možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-384/09 od 28. 4. 2009. godine.
[2] Isto.
[3] Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-174/09 od 25. 7. 2012. godine.
[4] Poslije rata Milica se udala u Srbiju i danas se preziva Milošević.
[5] Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-174/09 od 31. 3. 2009. godine.
[6] Isto.
[7] Isto.
[8] Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-174/09 od 25. 7. 2012. godine.
[9] Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-298/13 od 4. 6. 2014. godine.
[10] Isto.
[11] Isto.
[12] Isto.
[13] Isto.
[14] Zapisnik o saslušanju svjedoka Bojke Marić, Osnovni sud u Banjoj Luci, broj: Ki 238/96 od 2. 9. 1996. godine.
[15] Isto.
