Danica Stevanović ovako opisuje događaj: ,,Ja sam 18. decembra 1992. godine iz Foče otišla u selo Baždare kod svekra Stevanović Manojla sa dvoje djece, jer nam je krsna slava Nikoljdan. Sjedili smo te noći do dva časa i otišli na spavanje. Oko 6:30 časova ja sam začula pucnjavu sa svih strana. U mojoj kući, pored mog svekra, bio je i Milisav Ivanović i Momo Kulić. Muškarci su izašli napolje i neko mi je rekao: ‘Diži djecu, napadnuti smo.’ Uzela sam djecu i ja i svekar smo počeli bježati niz potok. Kada smo došli u blizini sela Hodžića, moj svekar je otišao prema tom selu, a ja sam ostala u jednom grmu. Pucalo je sa svih strana i ja sam prešla pod selo Škobalje gdje sam našla Vasiku Mićevića i njegovu ženu. Tu smo malo sjeli i vidjeli smo da trojica muslimana idu prema nama i kada su nas primjetili rekli su: ‘Stoj’. Djeca su počela da plaču i ja sam digla ruke. Prišli su i jedan mi je uzeo tašnu i iz iste uzeo 5.500 DM i knjižicu sa 2.000 DM na njoj.“ Nakon ovoga odvedeni su do mosta koji se nalazi ispod sela gdje je ispitivana. U tom trenutku jedan od muslimanskih vojnika joj prilazi i govori: ‘Meni su Srbi spasili familiju u Višegradu, a da nisu sad bih te zaklao.’[1]
Poslije nekoliko časova koje su proveli na tom mjestu većina muslimanskih vojnika je otišla, a sa njima su ostala samo dvojica: „Tu smo sa njima bili još izvjesno vrijeme i jedan mi je rekao da idemo za Foču. Tako je i bilo i ja sam krenula za Foču sa dvoje male djece, a sa mnom i Vasika Mićević i njegova žena. Vidjela sam da ispod mosta gdje smo stajali leže Miladin Višnjić i njegova žena Jela i, koliko sam mogla vidjeti, zaklani su.“[2]
Vasika Mićević daje istovjetno svjedočanstvo kao i supruga Mara o početku napada na Jošanicu, kada su mislili da se puca zbog slavlja. Takođe i on navodi da su pokušali bijeg prema potoku, ali su tu naišli na nekoliko muslimanskih vojnika. Jedan od njih počeo je da ga ispituje: „(…) Zatim me pitao šta sam radio u Drugom svjetskom ratu, a kada sam rekao da sam učestvovao u borbama, pitao me jesam li ubijao muslimane. Rekao sam da nisam, a on mi je postavio i druga slična pitanja. U jednom trenutku me je odveo do Jošaničke rijeke. U međuvremenu, jedan od njihovih vojnika je rekao onom koji me je vodio da se neko pomjera u potoku i da bi ga mogao dokrajčiti. Kada smo došli do potoka vidio sam tijela Miladina Višnjića i njegove žene Jele u vodi. Vidio sam da se Miladin kreće, a vojnik koji me je tamo doveo uzeo je veliki vojni nož i presjekao mu grlo, tako da je prestao da se pomjera. Zatim mi je rekao da će i mene zaklati na isti način, a potom smo se vratili ostalima.“[3]
Zanimljiv je jedan detalj koji autor Velimir Đurović[4] iznosi u knjizi Laž, mržnja, zločin – to je Bosna, pozivajući se na priču Vasike Mićevića: „Kad su Efendićevi džihad-ratnici opkolili selo i upadali u kuće, neki su ukućani uspjeli izletjeti iz kuća, ali su ih zbijali na sred sela. Mićević Vasika i supruga mu Mara su zaustavljeni pored praga Vukadinove kuće. Neki su ih htjeli odmah staviti pod nož, ali ih je jedan sprečavao, gestikulirajući rukama, odbijao ih je. Niti su bili svjesni šta on govori i da ih brani, niti su ga prepoznali. Vasika i Mara su, obamrli od straha, gledali užasan prizor u kući Vukadina Višnjića. Viđeli su kad Zorku pred kćerkom Draganom siluju, a onda ih obje kolju i još jednog muškarca (Dražena). Prišao im je taj koji ih je branio da ih ne pokolju i rekao: ‘Vasika, zbog mog rahmetli baba kome si valjao, puštam vas dvoje, tebe i Maru. Bježite!’ Mi smo oteturali do potoka koji teče pored sela i zavukli se u jedan grm. Mislim da se radi o izvjesnom Čavrku čijeg sam oca poslije Drugog svjetskog rata spasio od gladi. Naime, bio sam zadužen za otkup orahovih panjeva. Zamolio me je da ga uzmem sa sobom, da radi, ima đece, nemaju šta jesti. Učinio sam to, i eto spasilo mi je život. Ja pretpostavljam da je to bio njegov sin ili unuk, ali nisam siguran’, kazivao mi je teča Vasika.“[5]
O svireposti zločina u zaseoku Hodžići svjedoče Vasika Mićević, kao i medicinski tehničar Slavko Đorđević: „U zaseoku Hodžići su majke pred vlastitom đecom silovali, a onda zaklali, pa leševe unakazili. O tim strahotama kazuje nam medicinski tehničar Slavko Đorđević koji je primao i u mrtvačnicu smještao leševe poklanih, pobijenih i masakriranih Jošaničana: ‘Šta reći, a da suza sama ne poteče. Kad ti natovarene na kamion dotjeraju i istovare oko 60 (šezdeset) unakaženih leševa koje ni rođena majka ne bi prepoznala – to je prizor strave i užasa. Kad sam viđeo moju sestru Jelu Višnjić, srce mi se skamenilo, htjelo je da prepukne. Velika joj od noža rana na vratu, više rana od uboda nožem u predjelu jetre. Očevidac Vasika Mićević priča: ‘Zaboli joj nož u stomak, a ona se koprca, pustili da polagano iz nje život ističe’. Zetu mi Miladinu – nastavlja Đorđević – vrat probili, ali nisu iskinuli da ne bi odmah umro, da se duže pati. Čelo mu probijeno kundakom, ruke čvrsto vezane žicom, noge uzduž isječene u kajase… ‘Ne smije ovaj lako umrijeti, ovo je zet Slavka Đorđević’ – kazuje mi Vasika Mićević. Ostali svi pobijeni oružjem, nožem i tupim predmetima. U kući Vukadina Višnjića, devetero njih, svi pobijeni nožem i tupim predmetima. Prethodno su svi čvrsto povezani žicom. Kad su ih pobili, onda su po stolovima, po hrani mokrili, smijali se, kreveljili se. Obavljali svoj nakazni divlji ritual.“[6]
Slavko Đorđević dalje iznosi tragičnu sudbinu porodice Vukadina Višnjića: „Još tog dana nije dovršena tragedija te porodice Vukadina Višnjića i njegova sina, a mog zeta Milomira [misli se na Miladina – primjedba autora]. Ispred kuće su uhvatili i Miladinova sina, a mog sestrića, Milomira. Kad je vidjeo šta od njih rade i kojom groznom smrću ih more, skočio je preko plota da bježi. Zapucali su, ranili ga, ali je uspjeo pobjeći. Kroz nekoliko godina, u totalnom nervnom rastrojstvu, zadavio je svoga sina od dvije godine; kćer od pet godina, suprugu, a on se bacio u Drinu.“[7]
Takođe, Đorđević iznosi svjedočanstvo: „Ja sam kobnog 19. 12. 1992. godine pregledao poklane i masakrirane moje Jošančane. Naime, radio sam tada na hirurškom odjeljenju KBC u Foči. Prije podne sam saznao da je Jošanica napadnuta od strane Muslimana. Počeli su dovlačiti pobijene u mrtvačnicu. Bila je puna, prizor je bio stravičan. Dovezeni su vrlo loše izgledali, jer je teško bilo prepoznati osobe onako stravično unakažene. Sve su bili masakrirane – bilo je puno zaklanih, izgorjelih, odsječenih ruku, odsječene glave, razbijene lobanje. Među masakriranim bilo je i djece. Doživio sam šok kada sam među mrtvima primjetio svoju sestru i zeta – Jelu i Miladina Višnjića. Tog sam momenta imao osjećaj da su posebno mučeni, a to mi je potvrdio i Mićević Vasika. Jela je bila zaklana (slika joj se sada nalazi u muzeju kao dokaz), a na stomaku je bilo više rana od noža, kroz koje su ispala crijeva i jetra. Miladin, moj zet, takođe je posebno mučen. Probijeno mu je grlo nožem ali nije klasično zaklan. Čelo, stopala i šake su polomljeni kundakom od puške. Ruke vezane žicom. Noge od stopala do kukova su isječene dužinom na više mjesta. Djevojčici Višnjić (Dragoljub) Dragani rođenoj 1982. godine je potpuno razmrskana lobanja, iz koje je pola mozga ispalo vani. Nekoliko ubijenih je ugljenisano – zapaljeno u svojim kućama.“[8]
O napadu i zločinu u Jošanici Dušanka Višnjić – Lalović rekla je: „Tog 19. decembra 1992. godine, na Nikoljdan u Jošanici nije bilo snijega, bilo je hladno i mraz. U kuću moga oca došla je sestra mog oca, moja tetka sa svojim mužem.[9] Ja sam joj pomagala oko spremanja za krsnu slavu Nikoljdan. Prije napada spavala sam cijelu noć, a ujutru me je probudila strašna pucnjava, uzvici, galama, panika…Ustala sam i obukla se, te vidjela da gore svi zaseoci u Jošanici. Djelovalo je kao da milion bubnjeva odzvanja, meci su padali po krovu kuće i to je izazvalo neopisivu paniku i pritisak kod ukućana.“[10] Dušanka dalje navodi da je ona zajedno sa tetkom i tečom Gojkom i Dragom Stojanovićem i babom Ljubom Višnjić krenula u bijeg iz sela. Njena baba je u pletenoj torbi, koju je ponijela sa sobom, imala dvije bombe i Dušanka je tražila od babe da joj da jednu. Kada su izašli na put iznad sela na njih je otvorena vatra iz pješadijskog naoružanja i tom prilikom ranjena je Gojka Stojanović. Dušanka je uspjela da se sakrije u šipražje nedaleko odatle i dok je tu bila skrivena držala je bombu u ruci u želji da se ubije ukoliko uočio da joj prilaze muslimanski vojnici. Međutim, pripadnici tzv. Armije BiH su došli do njene tetke Gojke, koja je prethodno ranjena, i nakon što su je mučili oni su je ubili. Poslije toga su muslimanski vojnici otišli odatle tako da se Dušanka uspjela izvući iz šipražja i krenula je dalje u bijeg iz sela. Sustigla je svog tetka Dragu i babu Ljubu, a baba je tada molila Dragu, pošto je on imao pušku kod sebe, da ih on ubije da ih ne ubijaju muslimani. Od pritiska koji je tada doživio Dragi je krenula krv iz usta da izlazi, a Dušanka mu je tada rekla da ih ne ubija pošto će se izvući jer nije više bilo muslimana u njihovoj blizini. Nakon što su se vratili u selo kroz šumu zatekli su stravičan prizor.[11]
Dušankin tetak, Drago Stojanović, kao što je već i navedeno, našao se 19. decembra 1992. godine u selu Medakovići koje je napadnuto u 5:30 časova. Zajedno sa drugim ukućanima je krenuo prema rijeci, a usput su se razišli tako da je do rijeke stigao sa svojom suprugom Gojkom i Dušankom i Ljubom Višnjić. Namjeravali su prijeći rijeku, ali su tamo vidjeli muslimanske vojnike, pa su opet krenuli nazad prema selu. U tom momentu njegova supruga Gojka je pogođena dva puta i misli da je bila mrtva na licu mjesta. Kada su došli do sela, kuće su bile zapaljene, a muslimanski vojnici su otišli. Tu su pronašli tijela Rade Višnjić, Dragana Blagojević, Mile Škipina i Danila Kulića koji je bio spaljen iza kuće.[12]
O patnjama i stradanju kroz koje je prošla Dragina supruga Gojka svjedoči i njena majka: „Starici Joki Višnjić silovali su čak i mrtvu kćer Goju, udatu Stojanović, a potom je zaklali; ubili joj sina Toma, iskasapili djevera Rada, te mnoge njene rođake iz roda Kulića, djeverove i djeveričine Višnjiće, te prijatelje Stojanoviće u koje bila udomila kćer Goju. Potresna je ispovijest majke Gojke Stojanović (1953) koju su trojica muslimanskih vojnika na njene oči i mrtvu silovali. ‘Kad sam našla moju Goju, kuku majci, pocijepanih haljina, oko bedara krv i modrice. Na ruci vene prerezane da joj lagano krv ističe. Davala je još znake života. Nije bilo kod nje tada nikoga. Suza mi se okamenila u oku, a riječ u grlu zapela. Trgnula sam se kad sam ugledala trojicu muškaraca i jednu ženu. Prva je žena prišla mojoj Goji i počela joj ruke zavijati. Mislim, jadna, hoće da je spasi. A kad sam, kuku meni, vidjela šta hoće i od mrtve, pala sam po njoj da je svojim tijelom zaštitim. Svukli su me s nje i odvukli nekoliko metara, a onda… Kuku mi dovijeka! Molila sam ih da i mene zakolju. A oni mi kažu: ‘Joko, nećemo! Jok! Veća ti je kazna da živiš, kukaš i kazuješ kako prolaze oni koji ne slušaju Aliju’.“[13]
Prema izjavi svjedoka Mlađena Kulića, koji je živio u selu Brajkovići koje je napadnuto u 6:45 časova, mještani su se uputili prema rijeci Jošanici i došli do mjesta zvanog Luke. Slavojka, Risto i Stana Kulić su ostali na tom mjestu, a svjedok je pošao dublje u šumu. U šumi zatim sreće Dragana, Miću (koji je bio ranjen) i Dražena Višnjića koji su se krili, a potom i kćerku Olgu i unuku Draganu, te je Mlađen predložio da krenu prema brdu Prelići. Međutim, Novica Davidović je dotrčao iz tog pravca, te su žene, kad su ga vidjele, počele da plaču i zapomažu. Muslimani su to čuli i ubrzo okružili cijelu grupu i na licu mjesta ubili 23 mještana. Mlađen Kulić je jedini preživio, zahvaljujući poznavanju terena na kome se nalazio. On dalje navodi da su tu ubijeni Olga Višnjić, Dragana Višnjić, Dragan Višnjić, Mićo Višnjić, Vlatko Višnjić, Ranka Višnjić, Zora Višnjić, Stojka Višnjić, Stana Grujičić, Vukosava Grujičić, Mića Škipina, Danica Davidović, Branko Davidović, Milosav Davidović, Novica Davidović, Marko Grujičić, Goja Višnjić i Danka Tanović. Malo niže od tog mjesta ubijeni su Slavojka Kulić, Risto Kulić i Stana Kulić. On je vidio kada su ubili njegovu unuku i Novicu Davidovića.[14]
O ubistvima srpskih civila u potoku govori i Ibro Mehović: „Najveći broj civila je ubijen u potoku, što sam čuo radio vezom, tu je ubijeno oko 30 civila.“[15]Ubijanje civila u potoku vidio je i Šaban Kurtović: „Nismo nikoga našli u selu, ali smo čuli galamu i dernjavu ispod sela. Mještani pomenutog sela (riječ je o selu Hodžići – primjedba autora) su pokušali da bježe niz selo u jedan potok gdje ih je sačekalo petnaestak ljudi. (…) Ti ljudi su sačekivali mještane i ubijali ih. Nakon što smo izvukli hranu, komandant nas je zvao da siđemo u potok gdje smo zatekli 20-30 ubijenih i izmasakriranih mještana. Pomenuti prizor sam gledao sa distance od oko 150 metara. Poslije toga smo se povukli prema selu. Pri povlačenju, pomenuti komandant je jednom Srbinu odsjekao glavu. Mrtvom Srbinu koji je ležao iznad ceste jedan vojnik je izvadio oči. Kasnije je komandant izdao naređenje da se kuće popale što je i učinjeno. Pri povlačenju on je poveo jednu stariju ženu, jednu ženu i jedno dijete dvije i po do tri godine starosti. Iako su bile povedene u Goražde, on je naredio da se tu pobiju. Nisam bio lično prisutan kad su pobijene.“[16]
Dušanka Višnjić-Lalović je takođe govorila o ubistvu dvije žene i djeteta: „S druge strane šume čujemo ‘molim vas, ubijte me, ne vodite me za Goražde’. Mi u tom trenutku nismo znali ko je to. Riječ je Olgi Višnjić kojoj su, na prije dva sata, ubili kćerku Draganu od deset godina, sina Dražena od sedam godina, muža Dragoljuba, djevera Mića, svekra i svekrvu Vukadina i Zorku. Oni su nju poveli živu za Goražde, a sa njom je bila Stojka Višnjić. U Stojke je poginula snaha Goja, unuk Vlatko, unuka Zora, Ranka, a sa njima je išla mala Danka Tanović od dvije i po godine. Njih troje su našli u aprilu 1993. godine. One su ubijene, njih dvije i prednji dio tijela im je bio okrenut ka zemlji, a obdukcijom je utvrđeno da je mala Danka bila ranjena u glavu, previjena i da je ostavljena živa, da umre tako ranjena.“[17]
U napadu na Jošanicu za svega sat vremena ubijeno je nekoliko generacija porodice Višnjić. Tako su ubijeni supružnici Vukadin i Zorka, njihov sin Mićo, kao i drugi sin Dragoljub i njegova supruga Olga i na posljetku njihovo dvoje djece Dražen i Dragana Višnjić. Slična tragedija je bila i u porodici Stojke Višnjić jer je u napadu tzv. Armije BiH na Jošanicu ubijena ona, njena snajka Goja, Gojin sin Vlatko i njene kćerke Ranka i Zoranka, kao i Zorankina kćerka Danka Tanović. Opseg svireposti ubica najviše se vidi iz primjera ubijanja djece Dražena i Dragane Višnjić, kao i najmlađe žrtve, Danke Tanović. Dražen i Dragana Višnjić su bili brat i sestra i ubijeni su iz automatskog oružja. Tom prilikom je Dražen Višnjić pogođen u glavu, čime mu je glava gotovo u cjelosti smrskana. U trenutku ubistva Dražen je imao šest godina. Njegova sestra Dragana je bila đak OŠ „Veselin Masleša“, a u trenutku ubistva imala je deset godina. Najmlađa žrtva je bila dvogodišnja Danka Tanović koja je, kako je već navedeno, pronađena tek u aprilu 1993. godine. Prema iznijetim svjedočanstvima Danku Tanović su sa sobom nosile Olga i Stojka Višnjić. Njih dvije su bile ubijene, a Danka ranjena u predjelu glave. Tako ranjena je, nedugo potom, preminula.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Izjava Danice Stevanović, SJB Foča, br. 14-3/02-230-__/93. od 13. 1. 1993. godine.
[2] Isto.
[3] Zapisnik o saslušanju svjedoka Vasike Mićevića, Osnovni sud Srbinje, od 12. 5. 1995. godine.
[4] Vasika Mićević je tetak autora Velimira Đurovića.
[5] Vladimir Đurović, Laž, mržnja, zločin – to je Bosna, Savez logoraša RS, Regionalno udruženje gornjedrinskog područja i Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom, Čigoja štampa, Beograd, 2008, str. 44.
[6] Isto, str. 43.
[7] Isto.
[8] Vladimir Đurović, Laž, mržnja, zločin – to je Bosna, Savez logoraša RS, Regionalno udruženje gornjedrinskog područja i Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom, Čigoja štampa, Beograd, 2008, str. 59.
[9] Misli se na Gojku i Dragu Stojanovića.
[10] Izjava Dušanke Višnjić-Lalović data službenicima Centra 1.8.2022. godine.
[11] Isto.
[12] Zapisnik o saslušanju svjedoka Drage Stojanovića, Osnovni sud u Srbinju, od 12.05.1995. godine.
[13] Đurović, Vladimir, Laž, mržnja, zločin – to je Bosna, Savez logoraša RS, Regionalno udruženje gornjedrinskog područja i Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom, Čigoja štampa, Beograd, 2008., str. 42-43
[14] Zapisnik o saslušanju svjedoka Mlađena Kulića, Osnovni sud Srbinje, od 12. 5. 1995. godine.
[15] Zapisnik o saslušanju svjedoka Ibre Mehovića, Okružni sud Trebinje, br. 13/01 od 3. 9. 2001. godine.
[16] Zapisnik o obavještenjima koja je dao Šaban Kurtović, CSB Trebinje – sektor SNB od 13. 6. 1993. godine.
[17] Izjava Dušanke Višnjić-Lalović data službenicima Centra 1.8.2022. godine.
