Predratna mjesna zajednica Jabuka obuhvatala je naselja Jabuka, Račići, Podgrađe, Stojkovići, Slavičići i Kolakovići, kao i druge manje zaseoke. Neka od ovih naselja su bila etnički mješovita (Jabuka, Slavičići i Stojkovići), dok su Račići, Podgrađe i Kolakovići (uz jednog iz reda ostalih) bili stopostotno naseljeni srpskim stanovništvom. Nacionalna previranja koja su zahvatila SR Bosnu i Hercegovinu nisu mimoišla ni opštinu Foča, što se naročito odrazilo u etnički mješovitim selima.
O napetoj situaciji koja se sve više mogla primjetiti svjedoči i Branko Kovač koji se iz Foče vratio u rodno selo početkom juna 1992. godine: ,,Po dolasku, u selu vidio sam da je situacija između Srba i muslimana izuzetno napeta, pa sam se priključio mojim mještanima koji su čuvali kuće, da stražarim i čuvam imovinu mojih roditelja i moje roditelje.“[1]
Uz napetosti koje su iz dana u dan rasle i straha od mogućeg napada lokalno srpsko stanovništvo je, radi zaštite svojih porodica i imanja, organizovalo seoske straže. Seoske straže su ušle u sastav Vojske Republike Srpske, međutim, to nije uticalo na situaciju u selu. Niti su Srbi Jabuke dobili pojačanje za odbranu od mogućeg napada sela, niti je u selu bilo drugih vojnih formacija Vojske Republike Srpske.
O tome svjedoči i Milan Ikonić koji se, nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH zauzeli Pofaliće, vratio iz Sarajeva u rodno mjesto. On u izjavi navodi: ,,Selo Slavičići se nalazi u mjesnoj zajednici Jabuka, koja se nalazi između opština Goražde, Pale, Trnovo, a pripada opštini Srbinje. Inače, na mjestu koje se zove Jabuka ima 12 srpskih sela, a ima i muslimanskih sela i to više nego srpskih. U dijelu sela prema Palama bila su srpska sela, a u dijelu sela prema Trnovu bila su muslimanska sela. Moje selo je Slavičići, Ljaljica i Jamići su mješovita sela i bila su između ove dvije grupe čistih sela. (…) Prije ovog događaja koji ću da ispričam, iz mješovitih sela su otišli svi stanovnici, tako da su muslimani otišli u njihova sela, a mi Srbi u naša srpska sela. Ja sam otišao u selo Potkozalj i tu sam bio kod Mirka Ćosovića, sa kojim sam u srodstvu. Ja sam ovdje bio pripadnik Vojske Republike Srpske i sa ostalim mještanima srpskih sela, koji su isto tako pripadali vojsci, čuvao ta sela od napada muslimana.“[2]
Sličnu sudbinu imao je i Đorđo Vuković koji je takođe, početkom juna, napustio Sarajevo i firmu u kojoj je radio i došao u svoje rodno selo Podrid, koje pripada mjesnoj zajednici Jabuka, a tu su mu živjeli majka i brat. „Po dolasku u selo vidio sam da je situacija između Srba i muslimanskog stanovništva prilično zategnuta i da se na prostorima Jabuke i na jednoj i na drugoj strani ljudi pribojavaju sukoba, pa održavaju straže i čuvaju svoju imovinu. Tako sam se i ja uključio sa jedno pet do šest mojih komšija i bio na čuvanju straže u odbrani svoje imovine.“[3]
Grobovi braće Dragana i Nove Eleza. Novo je bio najmlađa žrtva napada, imao je svega 12 godina
Iz ovih svjedočenja vidljivo je da je situacija u Jabuci jula 1992. godine bila izuzetno napeta između Srba i muslimana. Da je strah lokalnih srpskih mještana bio opravdan pokazalo se 23. jula 1992. godine. Tog dana je izvršen silovit udar iz više pravaca na sve zaseoke Jabuke s ciljem protjerivanja srpskog življa s tog podneblja.
U Krivičnoj prijavi podnesenoj od strane Osnovnog javnog tužilaštva iz Foče se navodi da su neprijateljske snage nakon izvršenog napada „prema civilnom stanovništvu vršili ubistva, mučenja i nečovječna postupanja, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje imovine, kao i uništavanje kulturnih spomenika i građevina.“[4] Takođe se navodi da su u selu Jamljiče ubijeni civili Dragan Elez, Novo Elez, Milorad Elez, Ilija Kovač, Milan Golubović i Njegoš Savić koga su ranjenog dotukli sjekirom, dok su u selu Modro polje ubili Dragana Šolaju. Milovan Elez je ranjen tom prilikom.[5]
Kao što je i navedeno, muslimanske snage su prilikom napada uništile svu materijalnu imovinu u napadnutim selima. „…u zaseoku Tuhaljićima zapalili šest kuća, u zaseoku Račići deset, u zaseoku Marisoljići zapalili dvije, u Modrom polju deset kuća, a u zaseoku Podgrađe, Lučila, Hodžići, Podrid, Rosulje, Kalekovići, Podstijena i Milotina spalili potpuno te tom prilikom zapalili pravoslavnu crkvu u zaseoku Koprenica.“[6]
Detalj sa ukopa Miloša Vukovića, učesnika Bitke na Sutjesci i proboja Sremskog fronta
Milan Ikonić ovako opisuje napad na Slavičiće: „Rano jutro, moglo je biti između pet i šest sati, 23. jula 1992. godine, muslimani su sa svih strana istovremeno opkolili svako srpsko selo posebno i prvo su napali kotu Kožalj, na kojem je bila naša vojska, pa kada su naše vojnike potisnuli odatle, onda su u isto vrijeme napali sva već opkoljena srpska sela. Istovremeno su palili kuće i ubijali ljude, stoku i uništavali sve što su našli. Ja sam u tom trenutku spavao u kući Mirka Ćosovića, jer sam imao slobodne dane i nisam bio na dužnosti. Kad je počela pucnjava, majka me je probudila, pa sam ja sa ostalih šest muškaraca iz sela pošao prema koti koja je napadnuta prema našim vojnicima da im pružimo pomoć. Kada smo došli u jednu šumu, muslimani su nas okružili, što je značilo da su nas ranije vidjeli i propustili da upadnemo u zasjedu u obliku potkovice i onda su počeli da pucaju po nama, tako da je na ovom mjestu pet ljudi poginulo i to Borko Ćosović, Miladin Ćosović, Miloš Vuković, Mirko Ćosović i Predrag Bilinac. Tom prilikom je ranjen moj otac Milan, pa je uspio da se izvuče i da ostane živ, a ja sam uspio da se izvučem do naše vojske i tako sam se spasio. U ovom mučkom iznenadnom napadu, ne znam tačno, ali mislim da je ubijeno između 50-60 Srba i to je bilo ubijenih muškaraca, žena, a znam i djece, jer sigurno znam da je ubijen dječak star 12 godina, kao i njegov brat koji je malo stariji od njega. Znam da se prezivaju Elez. U mjesnoj zajednici Jabuka uništena su sva sela tog dana, kuće spaljene i od tada više niko u njima ne živi, osim sela Slavičići, Ljaljica, Kolakovići i Potkožalj, ali su poslije ovog napada, koji sam opisao, svi Srbi iz tih sela napustili i otišli u Srbinje gdje i sada većinom žive. Inače, u jednoj kasnijoj ofanzivi, muslimanski vojnici su popalili i uništili i ova sela, a čini mi se da je to bilo u septembru mjesecu iste godine. (…) Isto tako se sjećam da smo u nekoj kolibi, nakon mjesec dana, našli dva leša žena, koje su umrle od gladi, ali ja njihova imena ne znam, sem što znam da je jedna prije toga bila šlogirana. (…) Prilikom ovog i kasnijeg napada sva moja imovina je uništena.“[7]
O napadu na selo govori i Trifko Mastilo: ,,Dana 23. jula 1992. godine, oko pet sati ujutru, muslimani su sa svih strana napali na srpska sela koja su bila u Jabuci. Prvo su napali na kotu Kožalj, koja je odmah iznad mog sela (Podrid – primjedba autora), pa su odatle potisnuli naše vojnike, pa smo mi, koji smo bili u selu, pružili otpor, braneći sebe, svoje porodice i svoju imovinu, ali pošto ih je bilo mnogo oni su nas potisnuli, tako da smo morali da se povlačimo. Prilikom povlačenja, još uvijek pokušavajući da se branimo pucajući, a oni su još žešće pucali prema nama, poginuli su Radislavko Mastilo, rođen 1956. godine u mom selu, Rade Mastilo, moj rođak i Milenko Mastilo i to tako što smo upali u njihovu zasjedu. Poslije ovoga smo nastavili sa povlačenjem i došli do mjesta Rosulje, a zatim prema Previli, gdje smo naišli na našu vojsku. Hoću da preciziram da su ova trojica poginuli u zasjedi koja je bila kod mjesta Rosulje. Prilikom ovog muslimanskog napada u Jabuci je poginulo mnogo ljudi, žena i djece, ali ja ne znam da kažem koliko, a kuće su spaljene i imovina uništena, tako da sam ja ovom prilikom pretrpio veliku materijalnu štetu i poslije toga ne živim više u mom mjestu, jer je tamo život nemoguć. Ne znam koja je to muslimanska jedinica koja nas je napala, ali sam čuo da su u ovom napadu na Jabuku, pored muslimana, učestvovali i pripadnici neke specijalne hrvatske jedinice iz Splita. Koliko je to tačno ne mogu da kažem.“[8]
S lijeva na desno: prenos posmrtnih ostataka ubijenih i krst Radislavka (Rajka) Mastila na dan ukopa
Svoje iskustvo prilikom napada tzv. Armije BiH na selo podijelio je i Đorđo Vuković: „Rano izjutra, 23. jula 1992. godine, iz pravca Oraovice, Grepka i Jabuke muslimanske formacije su napale srpska sela, koliko je vojnika u tome učestvovalo ne znam i tada sam vidio da su nedaleko od mene ubili Sreto Draška, koji je pogođen puščanim zrnom na mjestu ostao mrtav. Mi smo pucali u tom pravcu odakle pucaju i oni, ali su oni bili nadmoćno jači i nadirali su prema našim selima. Počele su da gore kuće u svim okolnim selima. Dok sam mogao, branio sam se i kako smo bježali ljudi su se skupljali u grupe pa sam tako na jednom mjestu vidio mrtvog Milen1ka Mastila, Miloša Trivuna i njegovu ženu Anđelku, Rada Mastila i Radislavka Mastila, Miladina Ćosovića, a u selu Kolakovići našao sam mrtvog Radivoja Trivuna, Obrena Ćosovića i Miladina Ikonića. Sutradan smo se organizovali i počeli da izvlačimo ove mrtve radi sahrane, pa sam tako vidio da je Milenko Mastilo bio zaklan i da su mu po tijelu – stomaku gasili cigarete, od čega su bili vidljivi ožiljci. Koliko se sada sjećam, iz ovih srpskih sela koja su pripadala mjesnoj zajednici Jabuka, izginulo je oko 60 ljudi, djece, žena i staraca. Najčešće su ginuli opkoljeni u grupama, jer su bježali u susret drugima tako da ih je muslimanska vojska na taj način lakše opkoljavala i na mjestu poubijala. (…) U selu Modro polje, pošto su prošli sukobi i prilikom sahrane naših sugrađana, vidio sam ostatke minirane srpske pravoslavne crkve koju su muslimanski vojnici uništili do temelja.“[9]
Vuković je pretrpio i veliku materijalnu štetu prilikom napada tzv. Armije BiH na selo. Tom prilikom mu je zapaljena kuća sa okućnicom.
I Gordan Mastilo je jedan od svjedoka napada na Jabuku. U izjavi iznosi sljedeće: „Dana 23. jula 1992. godine ja sam bio u svom selu Milotina koje pripada mjesnoj zajednici Jabuka. Tačno u pet sati i 15 minuta mene je otac probudio i rekao mi je da odmah ustanem, jer su izgleda muslimani napali na srpska sela i da se čuje pucnjava. Ja sam odmah ustao i svi smo napustili kuću i sakrili se u šumu. Zaista, tog dana napadnuta su sva sela u kojima su živjeli Srbi i to Jamići, Račići, Modro polje, Draževo, Kamen, Stojkovići, Podgrađe, Podhrid, Kolakovići, Slavičići, Ljaljica i Božanovići. Primjetili smo dim iz kuća i, gdje su god došli, počeli su da pale kuće. Poslije sam čuo da je komandant muslimana bio čovjek koji je porijeklom iz sela Poplatići koje pripada MZ Jabuka i da je tu imao vikend kuću. Ja sam tog čovjeka prije rata lično poznavao, a on je bio dugogodišnji lovac i odlično je poznavao teren i ljude sa ovog kraja. Ovog dana izvršen je pravi masakr nad srpskim civilnim stanovništvom. (…) Svi ubijeni bili su izmasakrirani, a starice Milka Kovač i Zorka Simović bile su spaljene. Civilno stanovništvo koje je izbjeglo našlo je utočište u Foči i bilo je smješteno u Srednjoškolskom centru u učionicama.“[10]
Pominjani Branko Kovač navodi vrlo bitne informacije o napadu na Jabuku: „Dana 23. jula 1992. godine, u 5:30 časova, pošto te noći nisam spavao kod kuće, već sam bio u pećini kod brda zv. ‘Greben’ i kako sam izašao na Greben vidio sam sa jedne kose kako muslimani izvode stoku iz obora Pere Savića, a zatim su opkolili veći dio srpskih sela i iz svih oružja sa kojima su raspolagali započeli otvoreni napad na Srbe i srpsku imovinu. Kuće su počele da gore, a oni su ih prethodno opljačkali, a ono što je bilo teže tovarili su na konje i volovska kola i otjerali iz sela prema Trnovu. U ovom napadu muslimanske vojske, kojih je prema nekoj pretpostavci bilo oko hiljadu, spaljena je cijela MZ Jabuka, odnosno sela iz ove mjesne zajednice, izuzev sela Milotine i sela Podstjene. Tom prilikom, muslimanska oružana formacija u selima ove mjesne zajednice ubila je 47 ljudi, žena i djece, a mahom su ubijeni iz streljačkog naoružanja. Ova sela i ovaj masakr nije se dogodio u istom danu jer su muslimani držali u okruženju srpska sela sedam dana, pa su imali vremena da popale sve kuće i opljačkaju cjelokupnu imovinu i pobiju ostatak ljudi. Ja sam lično vidio kada su upalili kuće sela Stojkovići, Soćević, Podgrađe, Lučila i druga. Vidio sam kada je poginula ispred mene Jovanka Stojanović zvana Joka, stara oko 50 godina, iz sela Soćević, pokošena mitraljeskim rafalom. Naišao sam na mrtvog Spasoja Đurovića, koji je takođe bio ubijen iz vatrenog oružja. Vidio sam mrtve Milorada Eleza, Dragana Eleza, brata mu kome ne znam ime, starog 12 godina, Njegoša Savića, Dragoljuba Šolaju. (…) Inače, muslimanska oružana formacija za vrijeme ovog napada u mom selu izvršila je miniranje srpske pravoslavne crkve i istu uništila do temelja, pa sam ja kasnije vidio ostatke razrušene crkve.“[11]
Još jedan od svjedoka napada na Jabuku, Ljubiša Simović, dan nakon napada našao se na licu mjesta i ovako je opisao ono što je zatekao: „Strašno je bilo vidjeti taj prizor sutradan. Dvije starice su zapaljene, ubijena su djeca, starci, žrtvama se crtalo slovo ‘U’ na čelu.“[12]
Dušanka Trivun je takođe, dan nakon muslimanskog napada, bila u selu na mjestu identifikacije žrtava. „Dan nakon zločina sam došla u Jabuku da sahranim svog oca. Nikada neću zaboraviti slike koje su mi ostale duboko u sjećanju. Ubijeni su svi koji su taj dan bili tu samo zbog toga što su Srbi, ubijeni su stari, mladi, djeca. Strašno je da za taj zločin niko nije odgovarao.“[13] Najmlađa žrtva pokolja u Jabuci bio je dvanaestogodišnji Novo Elez, a najstarija žrtva, Milka Kovač, imala je 84 godine.
Prilikom napada na Jabuku neprijatelj je bio nemilosrdan kako prema civilnom stanovništvu tako i prema kulturno-vjerskom dobru srpskog naroda. Primjer za to jeste do temelja srušena crkva Preobraženja Gospodnjeg u Jabuci i uništavanje pravoslavnog groblja. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je objelodanjeno da će Jabuka pripasti Federaciji BiH, srpski narod je ekshumirao i prenio žrtve zločina na groblje Božovac u Foči.
Porušeni spomenici na srpskom pravoslavnu groblju u Jabuci.
Crkva je podignuta 1937. godine, a prvi put biva srušena od ustaša 1942. godine. Obnova crkve završena je 1991. godine, a samo godinu dana kasnije ponovo je srušena od potomaka onih koji su je srušili 1942. godine. Crkva je obnovljena 2004. godine i od tada se na dan Preobraženja Gospodnjeg skupljaju bivši stanovnici Jabuke koji su danas rasuti širom svijeta. U spomen na stradanje crkve u Jabuci, kao i jabukovačkih Srba, snimljen je dokumentarni film „Preobraženje Jabuke Gornje“.
S lijeva na desno: Litija oko obnovljene crkve 1991. godine, ostaci srušene crkve i ostaci ikone nakon rušenja crkve
S lijeva na desno: Mitropolit dabrobosanski Hrizostom dijeli naforu nakon Liturgije u obnovljenoj crkvi u Jabuci 2019. godine, tradicionalno osvećenje grožđa na Preobraženje Gospodnje
Crkva Preobraženja Gospodnjeg i spomenik srpskim žrtvama sela Jabuke u porti crkve
Više o zločinu u Jabuci možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Zapisnik o saslušanju svjedoka Branka Kovača, Osnovni sud Srbinje, br. Kri 24/95, od 13. 5. 1995. godine.
[2] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milana Ikonića, Osnovni sud Srbinje, br. Kri 24/95, od 13. 5. 1995. godine.
[3] Zapisnik o saslušanju svjedoka Đorđe Vukovića, Osnovni sud Srbinje, br. Kri 24/95, od 13. 5. 1995. godine.
[4] Krivična prijava, Osnovno javno tužilaštvo Foča, br. 44/93, od 31. 5. 1993. godine.
[5] Isto.
[6] Isto.
[7] Zapisnik o saslušanju svjedoka Milana Ikonića, Osnovni sud Srbinje, br. Kri 24/95, od 13. 5. 1995. godine.
[8] Zapisnik o saslušanju svjedoka Trifka Mastila, Osnovni sud Srbinje, br. Kri 24/95, od 13. 5. 1995. godine.
[9] Zapisnik o saslušanju svjedoka Đorđe Vukovića, Osnovni sud Srbinje, br. kri 24/95, od 13. 5. 1995. godine.
[10] Izjava svjedoka Gordana Mastila, Srbinje, od 28. 11. 1998. godine.
[11] Zapisnik o saslušanju svjedoka Branka Kovača, Osnovni sud Srbinje, br. kri 24/95, od 13. 5. 1995. godine.
[12] Dostupno na: http://radiofoca.com/za-zlocin-u-jabuci-niko-nije-odgovarao-tuzilastvo-bih-nalozilo-ponovno-ispitivanje-svjedoka/, posjećeno 16. 11. 2020. godine.
[13] Isto.
