Bukvik je bio jedna od najvećih mjesnih zajednica na prostoru opštine Brčko. Smješten na razmeđi Posavine i planinskih proplanaka Majevice i na putu od Brčkog prema Tuzli, Bukvik ima vrlo pogodan geografski položaj. Naseljena dominantno srpskim stanovništvom MZ Bukvik je bila okružena muslimanskim i hrvatskim selima. U godinama pred rat, prema svjedočenjima stanovnika Bukvika, ta činjenica nije igrala bitnu ulogu u međuljudskim odnosima. Blagoje Krainović je svjedočio o tome: „Prije početka ovog rata srpsko stanovništvo bilo je u dobrim odnosima i sa stanovnicima iz susjednih sela muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Posjećivali smo se, prisustvovali vjerskim i porodičnim svečanostima, a i oni su dolazili kod nas.“[1]
Takvi međusobni odnosi su trajali do kraja 1991. godine, a gotovo u potpunosti su prestali početkom 1992. godine. Prema navodima Pante Đukića, koji je tada obavljao dužnost predsjednika MZ, 30. aprila 1992. godine kada je otišao u Brku, koja je bila većinski muslimansko selo, vidio je veliki broj uniformisanih i naoružanih ljudi. Upravo ta spoznaja ga je iznenadila i uplašila i od tog dana Srbi iz Bukvika su se samostalno počeli da organizuju u seoske straže postavljajući barikade na prilazima selu. Od tada su se sela MZ Bukvik našla u blokadi.[2]
Mještani Bukvika su se samoorganizovali, a o tome je svjedočio i jedan od članova kriznog štaba, Đokan Maričić, rekavši da u Bukviku niko nije imao vojnu uniformu niti su oni nosili neke oznake, već su nosili civilnu odjeću.[3] Seoske straže u Bukviku mještani su pretežno držali noću, jer su noću dežurali oko kuća u selu, dok su po danu mještani obavljali svakodnevne poslove, a straža je držana u vidu punktova na putu.[4]
Uporedo sa blokadom sela MZ Bukvik, 3. jula 1992. godine, muslimani iz susjedne MZ Brka su pozvali na pregovore Srbe iz Bukvika. Panto Đukić je ovako opisao te pregovore: „Kad smo otišli na te razgovore, sa njihove strane su bili Rešid Musić, Ivica Santovac, Farid Mujkanović i Stjepan Filipović i Dušan Đorđić što me je posebno iznenadilo otkud on sa njihove strane u pregovorima. On nas je ubjeđivao kako treba da se predamo i da sarađujemo s njima. Što se tiče razgovora na tim pregovorima, sa vojne strane su govorili Farid Mujkanović i Stjepan Filipović koji nam je rekao da mora bar pet kuća zapaliti u Bukviku, jer je navodno njegova kuća zapaljena u Brčkom. Oni su vrlo kratko bili na sastanku, a dalje je govorio Rešid Musić koji nas je politički obrađivao kako treba da sarađujemo, kako treba da se zajednički organizujemo.“[5]
Na tom sastanku je bio prisutan i Ivica Santovac za koga Panto Đukić tvrdi da je imao slobodan prolaz kroz Bukvik i koji je dolazio u Bukvik sve do napada na selo. Panto i Ivica su tom prilikom vodili jedan zanimljiv razgovor: „Pošto su Krajišnici išli preko Dervente i probijali koridor, Ivica je tada bio strašno uplašen i govorio mi je ako bi došli Krajišnici na naš prostor da mi preuzmemo tamo tu njihovu teritoriju da ne bi pala u ruke Krajišnicima. Isto tako je obećao da će i oni nas zaštiti u slučaju da neko naiđe. Tako da je bila jako mala vjerovatnoća za napad na naš prostor.“[6]
Međutim, osim usmenih obećanja na pregovorima 3. jula ništa nije postignuto. Blokada Bukvika se produžila i stanje je bilo isto kao i prije tih pregovora. Dva mjeseca nakon tih pregovora, 7. septembra 1992. godine, održani su, po drugi put, pregovori Srba iz Bukvika s muslimanima i Hrvatima iz okolnih sela. Na tim pregovorima je s muslimanske strane učestvovao Sabahudin Memišević i tom prilikom on je nudio Srbima iz Bukvika da formiraju zajedničke punktove. Međutim, predstavnici Srba su to odbili, jer su oni predlagali da se punktovi uklone, a da se formiraju zajedničke straže Srba, muslimana i Hrvata na tom prostoru. Na taj srpski prijedlog Memišević je rekao da ne može on sam o tome odlučivati i da će obavijestiti komandu, a novi sastanak su bili zakazali za 12. septembar.[7] Na tim pregovorima je bio prisutan i Simo Vujić koji navodi da je jedan od razloga zbog kojeg su muslimani i Hrvati pozivali Srbe iz Bukvika na pregovore bio taj što im je bilo potrebno da putna komunikacija Brčko-Tuzla[8], koja prolazi kroz Bukvik, prije zime bude prohodna za saobraćaj.[9]
Osim što su zauzimanjem Bukvika put Brčko-Tuzla stavili pod svoju kontrolu, pripadnici tzv. Armije BiH i HVO-a su neutralisali i srpsku enklavu koja se nalazila u dubini teritorije koju su oni kontrolisali, a srpsko stanovništvo bilo je ili protjerano ili ubijeno.
Da bi se razumio kontekst događaja koji su uslijedili treba imati u vidu širu sliku dešavanja na ratištima s kraja avgusta i početka septembra 1992. godine. Velika operacija Prvog krajiškog i Istočno-bosanskog korpusa za deblokadu Smoluće pokrenuta je 25. avgusta i trajala je do 30. avgusta 1992. godine. U isto vrijeme i neposredno poslije te operacije pripadnici 2. korpusa tzv. Armije BiH su izveli ofanzivu na prostoru posavskog i majevičkog ratišta u kojoj je nekoliko srpskih sela (Cerik, Rožanj, Rastošnica, dio Priboja) zauzeto od strane tzv. Armije BiH. Uporedo sa borbama na Majevici pokrenut je i napad na Bukvičku enklavu. Iscrpljenost srpskih boraca i razvučenost snaga usljed velikih ofanzivnih nastupanja tzv. Armije BiH uticale su na nemogućnost organizovanja jedne šire operacije, poput one za deblokadu Smoluće, kojom bi se izvršio proboj do Bukvika u cilju izvlačenja srpskog stanovništva na sigurno, iako je bilo određenih pokušaja proboja o čemu će više riječi biti u nastavku.
Treći krug pregovora koji su dogovorili predstavnici Srba iz Bukvika i muslimana i Hrvata iz Brke nikada nije održan. Umjesto zakazanih pregovora pripadnici HVO-a izvršili su napad na selo Bukovac, a to je bio svojevrsni uvod u napad na Bukvik. Napad je izveden 11. septembra 1992. godine, oko 17:30 časova, od strane pripadnika 108. brigade HVO-a i to iz pravca sela Ulovići, a napad su izvele dojučerašnje komšije iz tog sela, Hrvati i muslimani.[10]
Jedan od tadašnjih stanovnika Bukovca bio je Marjan Radić koji je svjedočio da je napad izveden iz pravca željezničke stanice, kao i iz pravca Žigića potoka. U pokušaju odbrane sela poginuli su Novak Tanasić i Petar Milošević. Istog dana je poginuo i Stevo Subotin, kao i Jovo Pekić.[11]
Prilikom napada na Bukovac ubijen je i starac Nikola Pištalović. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1998. godine u šumi Pante Radića, nedaleko od pruge Brčko-Banovići.
U trenutku kada su pripadnici HVO-a počeli napad Nedeljko Vasiljević je zajedno sa suprugom ručao u kući. Oni su odmah počeli bježati i Nedeljko se sakrio u kukuruzištu, a njegova supruga je otišla u drugom pravcu. Iz kukuruzišta je vidio da su pripadnici HVO-a u njegovu kuću ubacili dvije ručne bombe, a štalu sa ljetinom spalili.[12]
Zbog brojčane inferiornosti mještani Bukovca nisu bili u stanju da odbrane selo od napada snaga HVO-a, pa su se povukli u okolne šume s ciljem da se probiju do Bukvika. Bilo je i onih koji su ostali u selu i koji su ubijeni 12. septembra 1992. godine. To su otac i sin, Risto i Živan Bajić, kao i Ilija Bajić.
Milka Radić, koja je živjela u Bukovcu, u trenutku napada na selo zatekla se u kući i odmah se sa ostatkom civilnog stanovništva izvukla u šumu Ilije Purića. Njena dva sina, Gojko i Cvijetin[13], bili su na položajima odbrane Bukovca. Gojko je tom prilikom lakše ranjen i svi oni su se u toku noći izvukli prema Bukviku.[14]
Već pominjani Nedeljko Vasiljević se u kukuruzištu skrivao dva dana i onda je odlučio da se preda pripadnicima HVO-a. Odmah po zarobljavanju je bio fizički zlostavljan. U zarobljeništvu je proveo 26 dana nakon čega je razmijenjen.[15]
Pored Nedeljka Vasiljevića još 20 mještana Bukovca je zarobljeno u tom selu. Naime, 12. septembra 1992. godine u zaseoku Lukići pripadnici vojne policije HVO-a zarobili su 20 Srba među kojima je bio i Pero Bajić. Oni su tada odvedeni u Bijelu i smješteni u kuće Srba koji su ostali u Bijeloj nakon početka rata. Zarobljeni Srbi su bili vođeni na prinudne radove na kopanju rovova za potrebe HVO-a u selu Dubrave. Osim toga Pero Bajić je sa nekolicinom zarobljenih Srba bio angažovan i u jednoj stolarskoj radionici u Bijeloj gdje su izrađivali štake za invalide ili stranice za bolničke krevete. Neposredno prije razmjene u Bijelu su došli pripadnici tzv. Armije BiH iz Tuzle i tom prilikom fizički i psihički maltretirali zatečene Srbe u selu. Tada je jedan pripadnik tzv. Armije BiH Peru Bajića četiri puta rasjekao u predjelu nadlaktice. Pero Bajić je razmijenjen 27. februar 1993. godine.[16]
Nakon zauzimanja Bukovca pripadnici HVO-a su opljačkali svu pokretnu imovinu Srba, a nepokretnu spalili i uništili. Izbjegli Srbi iz Bukovca su utočište našli u Bukviku. Cvijeta Ilić svjedoči da su dobili doručak od mještana kada su stigli u Bukvik ispred zgrade MZ i tada je uslijedio dogovor o smještaju izbjeglica po kućama Srba iz Bukvika.[17] Treba imati u vidu teško materijalno stanje mještana Bukvika u tom trenutku. Naime, zbog blokade sela koja je trajala od početka maja životne namirnice su bile sve rjeđe kod Srba u Bukviku, a nisu ih mogli nigdje nabaviti. Stanje se dodatno pogoršalo kada su u Bukvik prvo stigle srpske izbjeglice iz Stjepkovice i Vujanovića, a onda i iz Bukovca. Panto Đukić je ovako opisao teško stanje u Bukviku: „Živjeli smo pod tim uslovima da nismo imali gdje kupiti šibicu, jer je bilo totalno okruženje. U prodavnicama što je bilo to je rasprodato i više nema ništa. Tako da su bili vrlo teško uslovi za život.“[18]
Prema navodima Nikole Ristića 12. septembra 1992. godine u večernjim časovima on se, zajedno sa Mirkom Ristićem i Cvijetinom Pejićem, nalazio na dežurstvu u selu. Mirko Ristić i Cvijetin Pejić su tada odlučili da odu u Skakavu, jer su prethodno čuli da je u Skakavi jedan od komandira Niko Barišić Zeko i htjeli su da razgovaraju s njim. Oko 19 časova oni su ubijeni u blizini staničnog puta, između Bukvika i zaseoka Prijedor. Do njihovih tijela su Srbi iz Bukvika tek sutradan došli i vidjeli da je jedan imao 19, a drugi 27 metaka u sebi. Cvijetin Pejić je pronađen sa rukama u džepovima, a u obojice su puške „papovke“ bile okačene o rame, što sugeriše da oni nisu očekivali da će ih neko napasti.[19]
Svega tri dana nakon što su pripadnici HVO-a zauzeli Bukovac, uslijedio je napad i na sela MZ Bukvik. Prema navodima iz Krivične prijave SJB Brčko, napad na Bukvik je izveden 14. septembra 1992. godine u 14 časova.[20] Napad na šire područje MZ Bukvik izveli su pripadnici 108. brigade HVO-a, tačnije dva bataljona ove brigade uz sadejstvo drugih jedinica. Četvrti bataljon 108. brigade HVO-a napadao je na pravcu Bukovac – Vitanovići Donji – Lukavac – Gajevi, dok je Prvi bataljon iste brigade nastupao na pravcu Bukovac – Vitanovići – Bukvik. Komandant Prvog bataljona, Mensur Đakić, u sklopu svog bataljona za potrebe ove akcije imao je i vod artiljerijske podrške.[21]
Na položajima odbrane na pravcu Bosankići – pruga – njive „Brezanje“ zatekli su se pripadnici samostalnog voda G. Vitanovići među kojima je bio Pavle Mitrović sa saborcima. Komandir voda je bio Cvijetin Mitrović koji im je odmah naredio da prihvate borbu. Iz pravca Demirovca je uslijedio najžešći napad i oni su bili prinuđeni na povlačenje.[22] Milenko Zarić i Cvijetin Mihaljčić su takođe učestvovali u tim borbama i prema njihovom svjedočenju, nakon povlačenja u dubinu teritorije pripadnici samostalnog voda G. Vitanovići su se pregrupisali i krenuli u kontranapad.[23] Radoslav Baćić je tada pristigao u pomoć borcima iz voda G. Vitanovići i on navodi da su se najžešće borbe vodile na prostoru između kuća Rozike Ćirić, Đorđa Brkića i Gavre Mitrovića.[24] Tom prilikom oni su uspjeli da zaustave prodor pripadnika HVO-a i čak da ih vrate na početne položaje. U dvorištu kuće Rozike Ćirić smrtno su stradali Danilo Jović, Ilija Kaurinović Farkaš i Trivo Kaurinović. Cvijetin Mihaljčić navodi da je Trivo Kaurinović ubijen od strane vojnika HVO-a dok je bio ranjen.[25] Tada su ranjeni Živan Radić, Savo Veselinović i Vlajko Purić i oni su odmah prevezeni u improvizovanu ambulantu u kući Čede Pajića, gdje su kasnije i poubijani o čemu će više riječi biti u nastavku.[26]
Na tom pravcu napada, prema svjedočenju Pavla Mitrovića, otpor je pružan do 18:30 časova, kada su pripadnici seoskih straža u Bukviku bili prinuđeni na povlačenje do Panjika pošto pojačanje nije stiglo. Nakon toga su se i pripadnici seoske straže i srpski civili izvukli u šumu Sime Erića gdje su proveli noć. Pavle Mitrović navodi da je već prilikom povlačenja vidio kako gore kuće u Donjem Bukviku i Gornjim Vitanovićima.[27]
Uporedo sa borbama u Bukviku, pripadnici IBK su pokušavali da deblokiraju Bukvik. Akciju su izvodile snage TG Posavina, odnosno 1. i 2. posavska brigada. Akcija za deblokadu Bukvika je počela već 13. septembra 1992. godine i trajala je tri dana, odnosno do momenta saznanja da je Bukvik zauzet od strane jedinica 108. brčanske brigade HVO-a. Pošto je otpor 108. brigade HVO-a bio jak i pripadnici 1. i 2. posavske brigade VRS nisu kopnenim putem uspjeli da se probiju prema Bukviku, bila je zamisao da se u Bukvik helikopterskim putem dopremi potrebna količina municije i ostalog naoružanja kako bi se stanovništvo branilo do momenta kada bi se izvršio proboj. Međutim, zbog komplikovane situacije duž gotovo svih ratišta u ostatku BiH GŠ VRS nije mogao da uputi jedan helikopter prema Bukviku.[28] Istovremeno diverzantska grupa 108. brigade HVO-a presjekla je koridor u selu Gorice. Interventne jedinice 1. posavske brigade su uspjele 14. septembra da protjeraju diverzante HVO-a iz sela Gorice i omoguće ponovnu prohodnost koridora.[29] Zbog svih tih dešavanja, uprkos naporima pripadnika 1. i 2. posavske brigade VRS, deblokada Bukvika nije uspjela.
Isječak iz Izvještaja o stanju borbenih dejstava, Štab odbrane okruga Tuzla od 13. septembra 1992. godine
Prvog dana napada na Bukvik pripadnici HVO-a su prodrli u selo Vujičići i tu ubili Nedeljka Lukića. Napad HVO-a na selo je Nedeljka Lukića zatekao u polju iza porodične kuće zajedno sa rođakom. Nedeljko se bio uputio prema kući, dok se njegov rođak sakrio u šipražje. Međutim, Nedeljka su primjetili vojnici HVO-a i odmah počeli pucati prema njemu i tom prilikom su ga ranili. Nedeljko je tada počeo jaukati i zapomagati, a onda je jedan pripadnik HVO-a, sa sjekirom u ruci, rekao da ide odsjeći glavu „srpskoj svinji“. On je to i učinio, a nakon toga glavu odnio. Nedeljkov sin Đoko je iznio saznanja da su se dva vojnika HVO-a hvalila kako su odsjekli glavu „srpskoj svinji“, a navodno su Nedeljkovu glavu nosili kroz Brku i igrali fudbal istom.[30]
Takođe, kada je izviđačko-diverzantski vod 108. brigade HVO-a ušao u selo Vujičiće zarobili su jednog srpskog civila koga su fizički i psihički maltretirali, a potom je jedan vojnik iz te grupe prišao zarobljenom srpskom civilu rekavši mu da će ga zaklati i da u svojoj torbi već ima jednu odsječenu srpsku glavu. Tada su tog zarobljenog Srbina tjerali da doziva komšije da se predaju, a za to vrijeme su vojnici HVO-a bili u streljačkom rasporedu. Tada je, nedaleko od kuće Laze Vujičića, izašao Vaso Đurić sa dva sina i sva trojica su bili nenaoružani, a čim su oni izašli pripadnici HVO-a su zapucali i na licu mjesta ubili Vasu i njegovog sina Slađana, dok je drugi Vasin sin uspio da pobjegne.[31]
Kako su pripadnici HVO-a napredovali prema dubini sela Bukvik medicinsko osoblje koje su činili Milan Purić, Bojana Maglov, Ilija Pejkić i Stevan Radić prelociralo se u kuću Čede Pajića. Navedena lica su svjedočila da su u kuću Čede Pajića dovođeni ranjenici koji su bili u civilnim odijelima. Ambulantu su smjestili u podrum kuće Čede Pajića, međutim taj prostor je bio veoma skučen, jer je jedan dio podruma bio zauzet drvima i drugim stvarima. To je bio veliki problem kada su u podrum dovedeni Živan Radić, Savo Veselinović i Vlajko Purić. Savo Veselinović je imao prostrelnu ranu kroz koljeno, Živan Radić je imao ranu u predjelu vrata i odmah je priključen na infuziju, a Vlajko Purić je ranjen u predjelu grudnog koša i morao je biti postavljen u ležeći položaj, a zbog skučenog prostora u podrumu to je bilo teško izvesti.[32]
U jutarnjim časovima 15. septembra 1992. godine pripadnici 108. brigade HVO-a su zauzeli Bukvik. Srpsko stanovništvo se, bježeći od pripadnika HVO-a, mahom nalazilo u zbjegovima po okolnim šumama i potocima, kao i u kući Čede Pajića u kojoj se, kako je već navedeno, u podrumu nalazila improvizovana ambulanta.
Isječak iz Dnevnog operativnog izvještaja IBK upućenog GŠ VRS od 15. septembra 1992. godine
Bitno je navesti da dovezeni ranjenici nisu bili naoružani, a da su oružje (pištolje) koje su posjedovali doktor Milan Purić i dva člana saniteta oni bacili u grmlje uz kuću kada su primjetili da se pripadnici HVO-a približavaju kući. Milan Purić je svjedočio da u trenutku kada su pripadnici HVO-a vikali njima da se predaju, da im je on odgovorio da su tu ranjenici i ambulanta i da ne pucaju. Da se tu zaista nalazi ambulanta moglo se i vidjeti, jer je ranjeni Živan Radić bio na samom ulazu, a iznad njega je stajala boca sa infuzionim rastvorom koji je primao. Kada su pripadnici HVO-a ušli u garažu natjerali su medicinsko osoblje da legne na zemlju, a poslije nekoliko minuta su ih izveli odatle i priključili ih civilima koji su ležali u kanalu pored puta, a koji su prethodno izvedeni iz Čedine kuće.[33]
Zanimljivo je navesti svjedočenje Borislava Piperca: „Kod kuće Čede Pajića sam se našao sa Slobodanom i Zoranom Pajićem. Tu su, između ostalih, bili i doktor Milan Purić i bolničarke. Ponudili smo se da ostanemo tu kao eventualna zaštita ranjenicima, ali nas je doktor Milan posavjetovao da se ne zadržavamo u blizini bolnice, pošto bi moglo da izazove kontraefekat.“[34]
Pripadnici 108. brigade HVO-a čupaju tablu „Bukvik“ nakon osvajanja sela
Nakon što su pripadnici HVO-a stavili pod kontrolu Bukvik, Ševket Lubinović je po naređenju komandanta Envera Pamukčića otišao u Bukvik Donji do ambulante kako bi donio medicinski materijal koji bi tamo zatekao. Lubinović je svjedočio da je idući prema ambulanti u kanalu kraj puta vidio civile u ležećem položaju. Oko civila se nalazilo puno boraca Prvog bataljona 108. brigade HVO-a, a među njima i Mensur Đakić. On dalje navodi kako je vidio da Mensur Đakić daje izjavu osobi koja je nosila nadimak Žiga, a sve to je snimao Suad Alagić. Mensur je tom prilikom izjavio da su uzeli Bukvik i da će se ići dalje.[35]
Novinar Islam Žiga prisilio je Radoša Grbovića, koji se nalazio sa ostalim muškarcima u ležećem položaju u kanalu kraj puta, da dâ izjavu: „Kod zarobljavanja u Bukviku bili smo svi prisiljeni da ležimo u kanalu po kiši, a tada je došao izvjesni Žiga, predstavio se kao izvještač i prisilio me da dam izjavu za televiziju o navodnom zajedničkom životu sa muslimanima u prošlim vremenima kao i sadašnjem genocidu nad tim narodom. Postavljali su razna pitanja za Radovana Karadžića, jer su znali da smo rodom iz istog sela. Sve to vrijeme su me sa strane iza kamere pratila tri naoružana vojnika dok mi je jedan prije razgovora prijetio da će me zaklati nožem naslanjajući mi nož iza vrata.“[36]
Zarobljeni srpski civili leže kraj puta
U dokumentarnom filmu Muk i jauk prikazani su arhivski snimci ulaska pripadnika 108. brigade HVO-a u Bukvik. Na tom snimku se nalazi i izjava komandanta Prvog bataljona Mensura Đakića koji je tom prilikom na novinarevu sugestiju da je u nekoj od prethodnih izjava rekao da će se zaustaviti na Drini kad opere noge odgovorio „ne samo na Drini, idemo i preko Drine“.[37]
Mensur Đakić daje izjavu novinaru Žugi nakon osvajanja Bukvika 15. septembra 1992. godine
Nakon davanja izjave Mensur Đakić se, na putu do ambulante, pridružio Ševketu Lubinoviću. Po dolasku do ambulante Lubinović je ušao u garažu koja nije imala vrata, uzeo sanitetski materijal, a nakon toga izašao iz garaže i tom prilikom vidio vojnika kako puca u tri osobe koje su ležale ispred kuće. Takođe, Lubinović je u svjedočenju naveo i da je u trenutku ubistva tri lica vidio Mensura Đakića na udaljenosti oko 20 metara koji je bio okrenut prema licu koje je pucalo.[38]
Da su ranjenici ubijeni ispred kuće Čede Pajića potvrđuje i Zvonko Tkalec koji je učestvovao u asanaciji terena nakon sukoba u Bukviku. On je izjavio da je ispred Čedine kuće vidio tri ubijena lica među kojima je prepoznao Živana Radića koga je poznavao od ranije, a na ubijenima je bila civilna odjeća i oni su zakopani neposredno uz Čedinu kuću.[39] Na tom mjestu su i ekshumirani posmrtni ostaci Živana Radića, Vlajka Purića i Save Veselinovića, u julu 1998. godine.
Kuća Čede Pajića na dan ekshumacije 9. jula 1998. godine.
Zanimljivo je da je među civilima koji su se skrivali u Čedinoj kući bila i Joka Veselinović, supruga Save Veselinovića koja u tom trenutku nije znala da je njen suprug ranjen i da se nalazi u podrumu iste kuće. Takođe je i majka Živana Radića, Zorka, bila sa civilima u istoj kući i saznala je da je njen sin u podrumu i da je ranjen. Kada su pripadnici HVO-a prišli kući i počeli galamiti ona je htjela da vidi sina, ali zbog vojnika koji su tu bili nije mogla prići do podruma. Tom prilikom je vidjela doktora Milana Purića i Stevu Radića kako leže na ulazu u podrum, a čula je da je neko rekao da se ranjeni pobiju.[40]
U presudi Suda BiH u predmetu protiv Mensura Đakića i drugih je zaključeno „van svake razumne sumnje da su Živan Radić, Vlajko Purić i Savo Veselinović od strane pripadnika Prvog bataljona 108. brigade HVO-a zatečeni živi i da su ubijeni pucanjem iz vatrenog oružja.“[41]
Zanimljivo je navesti svjedočenje doktora Milana Purića koji je po zarobljavanju, zajedno sa ostalim srpskim civilima, sproveden u logor u Gornjem Rahiću. Nakon nekoliko dana odveden je u sanitetsku službu u Ulice gdje mu je saopšteno da će tu zbrinjavati ranjenike. On se tu sreo sa Mensurom Đakićem i pitao ga je za trojicu ranjenika o kojima se brinuo na šta mu je Đakić odgovorio da je „ubio ta tri psa, iako nije bilo sportski“[42].
S druge strane, u šumi Sime Erića se, prema tvrdnjama Jovice Kerezovića, nalazilo oko 90 mještana Bukvika koji su tu proveli noć 14. na 15. septembar. Međutim, pošto linija odbrane 15. septembra na tom pravcu više nije postojala, pripadnici 108. brigade HVO-a su ušli u Bukvik. Odmah su krenuli u pretres terena i tako su opkolili šumu Sime Erića u kojoj se nalazio zbjeg Srba iz Bukvika. „Na njivi Sime Erića, koja se nalazi pored šume, razdvojili su borce od žena i djece, borce razoružali, postrojili i tako nas otjerali do asfaltnog puta. Na putu su nas natjerali da legnemo u kanal u kome se nalazila voda i blato,“[43] svjedoči Kerezović.
Drugi dio srpskih civila i pripadnika seoske straže se u noći 14. na 15. septembar skrivao u potoku koji se nalazi u šumi Bose Majdančević. Međutim, i taj zbjeg Srba pripadnici HVO-a su otkrili i zarobili sve koji su se u njemu nalazili. Tada su zarobljene žene i djecu, zajedno sa zarobljenima u šumi Sime Erića i kući Čede Pajića, doveli do asfaltnog puta u Bukviku da bi ih potom kamionima prevozili u logor u Gornjem Rahiću.[44]
Zarobljene žene i djeca fotografisane na asfaltnom putu u Bukviku prilikom ukrcavanja u kamione za prevoz do logora u Gornjem Rahiću
Prilikom zarobljavanja Srba u potoku u šumi Bose Majdančević, prema svjedočenju Nevenke Radić, jedna grupa vojnika HVO-a je ušla u šumu i počela da tjera civile iz šume uz razne psovke i pogrdne nazive, a druga grupa vojnika je bila oko šume. „Prilikom izlaska iz šume na njivu prvo je išao Gojko Radić[45] koga je musliman koji se nalazio u šumi uhvatio za rame, povukao i u predjelu grudnog koša u njega ispalio metak iz puške, tako isto se desilo i sa njegovim bratom Cvijetinom i Ilijom Kaurinović zvanim Kule.“[46] Tada je Milka Radić, majka Gojka i Cvijetina, jauknula ‘pa, ubiste mi oba sina’ i pala je na njih. Milutin Radić je svjedočio da je drugi vojnik HVO-a, nakon ubistva braće Radić i Ilije Kaurinovića, ispalio još po jedan metak u glavu svakome od ubijenih.[47]
Isti vojnik koji je ubio braću Radić i Iliju Kaurinovića htio je da ubije i Đorđa Radića, navodno kako bi osvetio poginulog druga. Međutim, kada je prišao Đorđu Radiću, Đorđeva supruga je prišla i rekla „i ja sam muslimanka, ne ubijajte mi muža“, nakon čega se ovaj vojnik povukao.[48]
Pored toga, u neposrednoj blizini spomenika NOB-u u Bukviku ubijene su Milka i Radojka Brestovački. Blagoje Krajinović se zajedno sa saborcima skrivao u šumama u Bukviku u noći 14. na 15. septembar da bi 15. septembra ujutru krenuo u izviđanje kojim putem bi se mogao izvući iz Bukvika. Kada je vidio vojnike HVO-a kod spomenika NOB-u, sakrio se u kanal kraj puta. Tada je vidio da neprijateljski vojnici vode dvije žene koje je prepoznao, a to su bile Milka i Radojka Brestovački. One su tom prilikom bile maltretirane od strane vojnika HVO-a i bile su natjerane da pozivaju sinove na predaju. Blagoje Krajinović svjedoči da je to maltretiranje trajalo oko deset minuta i u jednom trenutku on je čuo da neko od vojnika zove „Bego, Mirso, dođite da vidite koga smo našli“. Nakon toga su došla dva-tri vojnika koja su nastavila sa maltretiranjem žena. Blagoje je potom čuo dva pojedinačna pucnja i vidio kako Milka pada, a kada su se vojnici razišli vidio je kako leže mrtve i Milka i Radojka Brestovački.[49]
Istog dana je ubijen i Spasoje Sekulić koji je bio lice sa invaliditetom. Njegova majka, Netka Sekulić, svjedočila je da su se, nakon ulaska HVO-a u selo, sakrili u jednom potoku zajedno sa jednom grupom mještana. Spasoje je hodao uz pomoć štaka, a štake je do tada koristio već 12 godina. Nakon što su zarobljeni odvedeni su do kuće Gojanovića i tu ih je Nuko, komandir pete čete 108. brigade HVO-a, predao dvojici vojnika. Netka i Spasoje su bili odvojeni jedno od drugog desetak metara, a naređeno im je da drže ruke iza glave. Nedugo nakon toga vojnici HVO-a su strijeljali Spasoja Sekulića, a njegova majka Netka je to opisala: „Oni su rekli mom sinu da se pomakne na ‘Merajicu’ na šta ih je upitao zašto da se miče, a oni su mu odgovorili da se pomakne i ne priča ništa. Kada su ga pomakli ja sam pošla da kažem da je invalid i da je bio operisan na leđima. Jedan vojnik je tada uzeo automatsku pušku i ispalio rafal u stomak mog sina, a drugi vojnik je takođe zapucao s druge strane u njega. Potom su ga gurali nogama kako bi ga sklonili da mu noge ne ostanu na asfaltu. Ja sam ih tada upitala ‘što ga ubiste, on je operisan’, a oni su mi odgovorili da je on ranjen na tenku JNA u Vukovaru.“[50]
Ubistvo Spasoja Sekulića nije bilo jedino ubistvo lica sa invaliditetom ili bolesnih lica. Vaso Vujić je do početka ratnih sukoba živio u kući u zaseoku Prijedor, neposredno uz željezničku stanicu Veliki Bukvik, ali se nakon početka rata odatle iselio, jer je ta kuća bila najisturenija prema Bosanskoj Bijeloj i otišao kod sestre u Mali Bukvik. Vaso je doživio moždani udar 1991. godine i od tada se mogao polako kretati oslanjajući se na štap. Nakon što su zarobljeni srpski civili, 15. septembra 1992. godine, ukrcavani u kamione i odvođeni u logor u Gornjem Rahiću, vojnici HVO-a su Vasu Vujića ostavili u Bukviku upravo zbog nemogućnosti kretanja. Prema svjedočenju Vasinog sina Bore, Vaso se potom sakrio u propust ispod pruge gdje su ga pronašli Zlatan Lelić i Vinko Đaković. Vinko je kasnije pričao da je Vaso ubijen kada je naišla jedna grupa muslimanskih vojnika iz pravca Vitanovića među kojima je bio Mehmed Serdarević Meša i on je upucao iz vatrenog oružja Vasu Vujića.[51]
Kod željezničke stanice Mali Bukvik ubijeni su Jovan i Savo Tanacković koji su takođe bili šlogirani.[52] Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su upravo uz prugu Brčko – Banovići 1998. godine.
Kao što se vidi iz navedenih primjera, pripadnici HVO-a su najčešće ubijali Srbe u Bukviku prilikom zarobljavanja na licu mjesta. Tako su ubili i staricu Radojku Bajić i Peru Veselinovića koji je u trenutku smrti imao 17 godina. Svjedok njihovih ubistava bila je Cvijeta Ilić[53]. Ona je svjedočila da se grupa srpskih civila, među kojima je bila i ona, 15. septembra 1992. godine skrivala u kući Sime Erića. Tog jutra su ih zarobili pripadnici HVO-a i prilikom zarobljavanja odmah su odvojili Peru Veselinovića i Bogdana Bajića od ostatka grupe koju su činili žene, djeca i starci. Tada su ih počeli zapitkivati zašto nisu sa svojom vojskom, zašto nisu kod Arkana i Slobodana Miloševića, gdje im je oružje itd. Tada im je Pero Veselinović odgovorio da on nije ni služio vojsku, a prilikom pretresa kod njega su pronašli u džepu dva metka, a kod Bogdana Bajića jednu čakiju. Tada je jedan pripadnik HVO-a htio da ubije Bogdana Bajića, međutim Bogdanova kćerka se u tom trenutku otrgla od majke i skočila na Bogdana govoreći „čiko, ako ubiješ mog tatu, ubij i mene“. Nakon toga pripadnici HVO-a su odustali od ubistva Bogdana Bajića, ali su strijeljali Peru Veselinovića nedaleko od njih.[54]
Kada su pripadnici HVO-a iz podruma kuće Sime Erića istjerali sve srpske civile i počeli da ih pretresaju, starica Radojka Bajić se počela povlačiti u podrum, a to je primjetio jedan vojnik HVO-a i viknuo „pobježe baba“ i tada je drugi pripadnik HVO-a prišao Radojki i upucao je u nogu. Međutim, nedugo nakon toga Radojka je ponovo pokušala da se izvuče prema podrumu, ali je ponovo primjećena i tada su je ubili pripadnici HVO-a.[55]
Na području MZ Bukvik 14. i 15. septembra 1992. godine ukupno je poginulo ili ubijeno 36 lica srpske nacionalnosti od čega je šestoro lica ženskog pola. Međutim, tu nije bio kraj stradanjima bukvičkih Srba pošto je nakon zarobljavanja smrtno stradalo još šestoro Srba.
Prilikom pretresa terena u selima MZ Bukvik pripadnici HVO-a su, kako je već i navedeno, 15. septembra 1992. godine zarobili veliki broj srpskih civila. Međutim, bilo je i onih koji nisu željeli da se predaju te su pokušavali da se probiju do teritorije pod kontrolom VRS. Tako se Simo Vujić sa nekolicinom saboraca krio po šumama u Bukviku od 15. do 20. septembra 1992. godine. Pošto su imali jedan tranzistor oni su čuli da se jedna grupa Srba iz Bukvika izvukla prema Ulicama i prešla na srpsku stranu te su se i oni odlučili na taj korak. Prema njegovom svjedočenju oni su izašli na koridor šestog dana nakon pada Bukvika.[56] Pored njega i Blagoje Krainović je uspio da se probije do teritorije pod kontrolom VRS. Oni su krenuli iz zaseoka Dudići i probijali se oko pet dana dok nisu stigli u Krepšić gdje su prihvaćeni od strane boraca VRS.[57]
Međutim, nisu svi imali sreću da se probiju do koridora. Radoslav Bačić se nakon pada Bukvika prebacio u zaselak Tinje u šumu Teše Bašića zajedno sa grupom svojih saboraca. Oni su 15. septembra u večernjim časovima krenuli u proboj prema Pelagićevu, ali su se izgubili. Sutradan kada je svanulo, nisu znali tačno gdje se nalaze i zarobljeni su u Vitanovićima.[58] Dragan Maričić se s porodicom skrivao oko 20 dana u Bukviku dok nisu odlučili da se predaju pripadnicima HVO-a.[59] Pored njega Ilija Trifković je, zajedno sa prijateljima Stevom Vujanovićem i Cvijetinom Panićem i njihovim porodicama, uspio da se oko 50 dana krije u Bukviku. Svi oni su se danju skrivali po šumama u selu, a noću su ulazili u napuštene i do tada neopljačkane kuće u Bukviku u potrazi za hranom. Ilija Trifković se, zajedno sa Stevom Vujanovićem i Cvijetinom Panićem, predao u Brci, a odatle su ih odveli u logor u Gornjem Rahiću.[60]
U Izvještaju CJB Bijeljina, pozivajući se na Monografiju 108./215. motorizovane brigade Brčko, naveden je podatak da je u mjestima Bukvik, Bukovac, Džigure, Lukavac, Gajevi i Vujičići zarobljeno 2.514 lica srpske nacionalnosti.[61]
Zbog velikog broja zarobljenih srpskih civila oni su raspoređivani u više logora u dijelu opštine Brčko koju su kontrolisale snage HVO-a, odnosno tzv. Armije BiH. Većina zarobljenih Srba iz Bukvika prvobitno je bila sprovedena u logor u Gornjem Rahiću. Iz logora u Gornjem Rahiću su potom sprovođeni u logore u selu Boće, Zovik i Bijela. Jedna grupa Srba iz Bukvika je bila odvedena u Okružni zatvor u Tuzli. Boško Vidović je zarobljen u Ulicama, zajedno sa Radoslavom Bačićem, 16. septembra 1992. godine i on je bio svrstan u grupu zarobljenika koja je ostajala u logoru u Ulicama. Tu je bio fizički i psihički maltretiran, a prilikom tog zlostavljanja od strane vojnika HVO-a izbijena su mu dva zuba. Dok je bio u logoru u Ulicama vidio je da se među pripadnicima HVO-a nalaze i petorica plaćenika, jedan Englez, dvojica Francuza i dvojica Nijemaca.[62]
Ruža Pejić je bila zarobljena u Bukviku, 15. septembra 1992. godine i nakon toga je sprovedena u logor u Gornjem Rahiću. Odmah po dolasku u logor svi Srbi su bili opljačkani. Oduziman im je novac, nakit itd. Ruža takođe navodi da su u logoru u Bijeloj bili razdvojeni muškarci od žena i djece. Njen svekar Blagoja Pejić takođe je bio zarobljen 15. septembra i sproveden u logor u Gornjem Rahiću. Odatle je, 17. septembra 1992. godine, prebačen u logor u Bijeloj, a 20. septembra su ga pripadnici HVO-a odveli u Skakavu Donju, zaselak Pejići, gdje su ga ubili istog dana.[63]
Dok su bili u logorima zarobljeni Srbi su bili svakodnevno izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Postoje brojna svjedočenja preživjelih o maltretiranju kroz koja su prošli u logorima u Gornjem Rahiću, Ulicama, Boćama i Tuzli. Ovdje je navedeno samo njih nekoliko. Borislav Piperac je bio zarobljen sa jednom grupom Srba iz Bukvika u zaseoku Tinje, nekoliko dana nakon pada Bukvika. Po zarobljavanju su sprovedeni u Poljake i Bijelu, a potom su odvedeni u logor u Gornjem Rahiću. Odmah po dolasku u Gornji Rahić bili su fizički pretučeni, a naročito Slobodan Pajić. Potom je Borislav, prilikom ispitivanja, takođe bio pretučen tako što je bio natjeran da legne na patos dok je jedan vojnik tzv. Armije BiH sjedio na stolu i šutirao ga nogama u predjelu bubrega.[64]
Lazo Stjepanović je takođe bio zarobljen u Bukviku, a potom prebačen u logor u Gornjem Rahiću, odakle je nakon nekoliko dana bio sproveden u logor u Gornjem Zoviku: „Krenuli smo iz Rahića, meni nepoznatim putem, kažu idemo u Zoviku. Došli smo u neko skladište ograđeno žicom, a tu je bila veća grupa žena, mještanki Zovika, koje su nas dočekale, a pored njih bilo je nekih u crnim košuljama sa kapama koje su na sebi imale slovo ‘U’ i tada su nam počeli psovati četničku majku, pitali su nas da li volimo Svetog Savu itd. Kada su nam naredili da izađemo iz kamiona postrojili su nas u vrstu, a jedan od njih je rekao ‘gledaj ti vojske’ i ‘pomoz bog, junaci’, na šta mu je jedan čiča što je bio s nama u vrsti odgovorio ‘bog ti pomogao’. Tada je taj vojnik HVO-a upitao ko je to rekao i kada se iz vrste neko javio, on ga je počeo udarati.“[65] Prilikom jednog maltretiranja Lazi je jedan pripadnik HVO-a stavio cijev od puške u usta prijeteći da će ga ubiti. Pošto je bio iscrpljen svakodnevnim mučenjem Lazo ga je molio da ga ubije i prekrati mu muke.[66]
Dok je bio u logoru u Gornjem Rahiću Đoku Majdančevića su jedne večeri stražari izveli napolje i tjerali ga da udara Iliju Dragičevića, a pošto oni nisu htjeli međusobno da se tuku onda su ih stražarili pretukli.[67]
Jedna grupa zarobljenih srpskih civila je iz logora u Gornjem Rahiću premještena u nekoliko kuća u Bijeloj gdje su bili u kućnom pritvoru. Među njima je bila i Mara Blagojević sa majkom Ružom. One su bile raspoređene u kući Milorada Bojića. Prilikom granatiranja Bijele, 29. novembra 1992. godine, poginula je njena majka Ruža, dok su ona i Milorad ranjeni.[68] Tom prilikom su poginuli i Ana Tripić i Milena Cvjetinović koje su takođe bile u kućnom pritvoru u Bijeloj.
Osim u Bijelu, kako je već navedeno, jedna grupa zarobljenih srpskih civila bila je prebačena iz logora u Gornjem Rahiću u logor u osnovnu školu u selo Boće. Među njima je bila i Stana Božić, tada djevojka od 18 godina, koja je već prvo veče po dolasku u logor u osnovnu školu u selu Boće bila seksualno zlostavljana. Stana je ovako opisala šta se desilo te večeri: „Nakon što smo zaspali u jednom trenutku je u prostoriju ušla Fata koja me je i probudila i rekla mi da ustanem i ne plačem. Onda me je izvela napolje i predala me nekom Lovri. Ja sam njega molila da me vrati majci u prostoriju i on je to nakon nekog vremena i učinio. Međutim, ta Fata ponovo dolazi u sobu i opet me izvodi i predaje Draganu Mićanoviću, tako kažu da se zove momak koji je izvršio nasilje na meni. On mi je stavio nož ispod grla da me zakolje, a Lovro mu je tada rekao da odloži oružje. Zatim su nas odveli u jednu kuću, sestre Ilinku i Slavku [Krstić] i mene dok je Koviljka [Bašić] ostala u školi i nisu je odveli s nama. Nakon dolasku u tu kuću u jednu sobu su me ugurali i tu mi je Dragan Mićanović prijetio da će me ubiti ako se ne prepustim njemu i da će doći drugi da se ređaju na meni. Tada je on izvršio nasilje nada mnom. Kada su izvršili nasilje, onda su nas izveli iz soba i vratili u školu. Fata nam je putem prijetila da ne smijemo da kažemo šta se desilo već da kažemo da smo odvedeni na jelo i piće.“[69]
Pominjana Koviljka Bašić je takođe svjedočila o seksualnom zlostavljanju koje je preživjela te večeri. Nju su tada silovala dva pripadnika HVO-a, a za to vrijeme su joj u usta gurnuli cijev puške kako ne bi vrištala i takođe joj je zaprijećeno da ne smije nikome govoriti šta se desilo. Ona je navela i jednu zanimljivost: kada su dvojica pripadnika HVO-a završili seksualno zlostavljanje, u tu prostoriju je ušao treći vojnik koji je rekao „bježimo, isteklo nam je vrijeme, jer nam je komandant dozvolio da se zadržimo samo 15 minuta“.[70]
Nekoliko godina nakon seksualnog zlostavljanja Koviljka Bašić je oboljela od karcinoma dojke i preminula 1997. godine.[71]
Koviljka Bašić
Prema navodima Bose Majdančević i Đurđe Sekulić, u logoru u selu Boće silovana je i Ljubica Vidosavljević.[72]
Proživljena trauma u logoru u selu Boće ostavila je velike posljedice na zdravlje Stane Božić koja je 2005. godine svjedočila da pije tablete za smirenje.[73]
Veći broj logoraša bio je vođen na prinudne radove. U zavisnosti od pola i starosti logoraši su dobijali i različite zadatke. Tako je, recimo, Radoslav Bačić, dok je boravio u logoru u Gornjem Rahiću, bio prinuđen da cijepa drva.[74] Dok je bio u logoru u Okružnom zatvoru u Tuzli, Dragana Maričića su, u grupi zarobljenika, pripadnici tzv. Armije BiH vodili na prinudne radove na Majevici. Pored njega u toj grupi je bilo još zarobljenih Srba iz Bukvika, a to su Slobodan Pajić, Borislav Piperac, Žarko Cvijanović, Đoko Majdančević, Petar Pekić, Ilija Bačić i Živan Đurić. Borislav Piperac i Slobodan Pajić su bili raspoređeni u radni vod Okružnog zatvora u Tuzli, pa je tako Slobodan išao na kopanje rovova na koti Kolimer na Majevici. S druge strane, Đoko Majdančević je u više navrata vođen na kopanje rovova u Seljublju, Kolimeru i Požarnici na planini Majevici.[75] Grupa u kojoj se Dragan Maričić nalazio imala je zadatak prvo da donese određen broj balvana na jedno uzvišenje, a potom su tu kopali rovove. Prilikom kopanja rovova, od gelera granate Dragan Maričić je ranjen u lijevu ruku, 10. marta 1993. godine. Kao posljedica ovog ranjavanja lijeva ruka mu je ostala nepokretna.[76] Dragan Dragičević je iz logora u Gornjem Rahiću vođen na prinudno kopanje rovova za potrebe tzv. Armije BiH. Prilikom kopanja rovova, 20. marta 1993. godine, od gelera granate on je poginuo.[77] Netka Sekulić je za vrijeme boravka u logoru u Zoviku bila prisiljena da ide brati šipurke za potrebe intendatske službe tzv. Armije BiH[78], dok je Stana Božić svjedočila da su logoraši koji su bili zatvoreni u školi u selu Boće bili vođeni da beru žito, takođe za potrebe jedinica HVO-a i tzv. Armije BiH.[79]
Pored navedenih radova zarobljeni Srbi su vođeni u Bukvik da bi izvršili asanaciju terena, odnosno kako bi sahranili ubijene i poginule Srbe iz Bukvika. U grupi zarobljenika koja je odvedena na te radove nalazili su se Savo Kaurinović, Petar Kerezović, Pajo Pantelić, Branko Vasiljević i, kako je prethodno navedeno, Zvonko Tkalec. Zvonko Tkalec je opisao zatečeni prizor: „Do odlaska u selo nismo znali gdje nas vode. Prvo smo naišli na jedan leš, a mislim da se radi o Danilu Joviću. Odmah zatim našli smo i moga punca Iliju Kaurinovića Farkaša, koji je bio pogođen u predjelu stomaka. Nedaleko od njega našli smo njegovog bratića Trivu, koji je pogođen u predjelu lijevog ramena i leđa, pa smo ih zajedno sahranili. Odmah potom smo našli i starca Gligora Bašića koji je bio pogođen u glavu, a zatim i Janka Maričića, koga su već životinje počele nagrizati po rukama i nogama. Naišli smo potom na leš Cvijetina Bašića koji je bio zaklan, tačnije proboden nožem u predjelu vrata. Ubrzo smo naišli i na tijela Brestovački Radojke i njene jetrve Milke koje su vjerovatno pogođene iz neposredne blizine u glavu. (…) Pronašli smo zatim i leš starice Radojke Bajić, kao i leš Spasoja Sekulića pored koga su bile njegove štake.“[80]
Kada su pronašli tijelo Trive Kaurinovića, ostali zarobljenici su sklonili Savu Kaurinovića da ne gleda mrtvog sina.[81] Inače, sahranjivanje leševa su vršili na mjestima pronalaska i to tako što su u okolnim kućama pronalazili ćebad u koju su umotavali mrtva tijela, a potom ih sahranjivali.[82]
Napadom na sela MZ Bukvik u njima je pričinjena velika materijalna šteta. Muslimani i Hrvati iz okolnih sela su prvobitno svu pokretnu imovinu Srba iz Bukvika otuđili da bi potom sva nepokretna imovina bila uništena. Zvonko Tkalec tako navodi da su oni prilikom sahranjivanja ubijenih Srba u Bukviku vidjeli muslimanske civile koji pljačkaju po srpskim kućama.[83] Prema poslijeratnoj analizi uništene materijalne imovine Srba iz Bukvika, koju je potpisao tadašnji predsjednik MZ Bukvik Nikola Ristić, u MZ Bukvik je porušeno ili oštećeno 637 srpskih kuća.[84]
Pored uništenih srpskih kuća i pomoćnih objekata, pripadnici HVO-a su prilikom napada na Bukvik uništili i crkvu Svetog proroka Ilije koja je sagrađena 1893. godine. Procjena uništenosti hrama iznosila je 90%.[85]
S lijeva na desno: izgled crkve Svetog proroka Ilije kada je bila uništena i njen izgled nakon što je obnovljena poslije rata
Razmjene zarobljenih srpskih civila iz MZ Bukvik počele su mjesec dana nakon zauzimanja Bukvika od strane pripadnika 108. brigade HVO-a. Prvom razmjenom su mahom bila obuhvaćena starija i bolesna lica. Razmjene su se odvijale u kontinuitetu od oktobra 1992, pa sve do ljeta 1993. godine. Zarobljeni Srbi iz Bukvika koji su bili odvedeni u Okružni zatvor u Tuzli razmijenjeni su 21. jula 1993. godine u Šatorovićima kod Brčkog.[86]
Detalji sa jedne od brojnih razmjena zarobljenih srpskih civila iz Bukvika
Završetkom ratnih sukoba u BiH počele su prve ekshumacije srpskih žrtava u selima MZ Bukvik. U tekstu je već navedeno nekoliko ekshumacija, a najveći broj ekshumiranih tijela srpskih žrtava bio je 1998. godine. U julu 1998. godine ekshumirani i identifikovani su posmrtni ostaci 34 lica srpske nacionalnosti iz sela MZ Bukvik. Ekshumacija je nastavljena i u kasnijim godinama, a do danas se još traga za petoro Srba ubijenih u Bukviku.
S lijeva na desno: Detalj sa sahrane ekshumiranih posmrtnih ostataka Srba iz Bukvika u Brčkom 1998. godine i Radmila Radić nad kovčegom brata Živana Radića na dan sahrane
Pripadnici VRS ispaljuju počasni plotun na sahrani srpskih žrtava iz Bukvika
U godinama poslije završetka ratnih sukoba u BiH jedan broj Srba se vratio u Bukvik. Zanimljivo je navesti svjedočenje Laze Stjepanovića kada je 1998. godine prvi put nakon septembra 1992. godine otišao u selo Lukavac da vidi svoju kuću: „Otišao sam sa nekim željezničarom Halilom i nekim Ramizom Zlatićem iz Rašljana u Lukavac. Došli smo pred moju kuću u kojoj je stanovao neki Nevzet i oni su izašli iz auta dok sam ja ostao unutra. Halil je upitao tog Nevzeta da li bi gazda mogao da dođe da vidi svoju kuću na šta mu je ovaj odgovorio da ne može.“[87]
U znak sjećanja na poginule i ubijene mještane sela MZ Bukvik podignuta je spomen-kapela posvećena Svetim novomučenicima Jasenovačkim u Bukviku Gornjem. U njoj se nalaze spomen-ploče na kojima su fotografije svih ubijenih mještana Bukvika tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata.
Episkop zvorničko-tuzlanski Fotije prilikom osveštanja spomen-kapele Svetih novomučenika Jasenovačkih u Bukviku u kojoj su spomen-ploče ubijenim Srbima iz ovog sela
Više o zločinu u Bukviku možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Zapisnik o prikupljanju izjave od Blagoja Krainovića, Osnovni sud u Brčkom, broj: Kri-4495-8 od 17. 8. 1995. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[2] Zapisnik o prikupljanju izjave od Pante Đukića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 14. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[3] Zapisnik o prikupljanju izjave od Đokana Maričića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 24. 11. 2004. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[4] Zapisnik o prikupljanju izjave od Nikole Ristića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 3. 3. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[5] Zapisnik o prikupljanju izjave od Pante Đukića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 14. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[6] Isto.
[7] Isto.
[8] Dvije putne komunikacije koje vode od Tuzle do Brčkog su, ljeta 1992. godine, bile u prekidu. Prva je Tuzla – Srebrenik – Brčko koja je bila u blokadi na tri mjesta, jer je prolazila kroz srpska sela u opštini Srebrenik (Potpeć i Tinja). Zauzimanjem Potpeći i Tinje 18. juna 1992. godine muslimanske snage deblokiraju pravac od Tuzle prema Srebreniku. Dan ranije, 17. juna, pripadnici HVO-a su napali selo Cerik, a 28. avgusta i konačno zauzeli Cerik i time uklonili još jednu srpsku enklavu na putu prema Brčkom. Posljednja prepreka bio je Bukvik. Drugi put vodi od Tuzle preko Čelića do Brčkog, međutim taj put je takođe bio neprohodan za muslimanske snage jer su pripadnici VRS kontrolisali srpska sela Lukavicu i Pipere kroz koje prolazi ovaj put. S tim u vezi, pripadnici tzv. Armije BiH su morali da koriste alternativne i za mehanizaciju teško prohodne puteve kako bi prebacili svoje snage i materijalno-tehnička sredstva od Tuzle prema Brčkom. Upravo iz tog razloga za snage tzv. Armije BiH bilo je potrebno da zauzmu i Bukvik.
[9] Zapisnik o prikupljanju izjave od Sime Vujića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA-2/96, od 14. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012., Beograd.
[10] Krivična prijava, SJB Brčko, broj: 18-5/02-230-2-1/93 od 18. 1. 1993. godine.
[11] Izjava Marjana Radića.
[12] Zapisnik o saslušanju svjedoka Nedeljka Vasiljevića, Osnovni sud u Brčkom, broj: Ki 44/93 od 18. 1. 1994. godine.
[13] Njihova dalja sudbina je objašnjena u nastavku teksta.
[14] Službena zabilješka, CSB Bijeljina, broj: 18-5/02-230-2-4/93 od 6. 11. 1992. godine.
[15] Zapisnik o saslušanju svjedoka Nedeljka Vasiljevića, Osnovni sud u Brčkom, broj: Ki 44/93 od 18. 1. 1994. godine.
[16] Službena zabilješka o uzimanju izjave od Pere Bajića, SNB Brčko od 18. 3. 1993. godine.
[17] Zapisnik o prikupljanju izjave od Cvijete Ilić, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 27. 10. 2004. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[18] Zapisnik o prikupljanju izjave od Pante Đukića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 14. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[19] Zapisnik o prikupljanju izjave od Nikole Ristića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 3. 3. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[20] Krivična prijava, SJB Brčko, broj: 18 5/02 230 2 9/93 od 1. 2. 1993. godine.
[21] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Mensura Đakića i ostalih, broj: S1 1 K 024207 17 Krl od 10. 9. 2018. godine.
[22] Izjava Pavla Mitrovića.
[23] Izjava Milenka Zarića i Izjava Cvijetina Mihaljčića.
[24] Izjava Radoslava Baćića.
[25] Izjava Cvijetina Mihaljčića.
[26] Izjava Milenka Zarića.
[27] Izjava Pavla Mitrovića.
[28] Odgovor komande IBK na zahtjev 1.posavske brigade, str.pov.br.2/1369-2-216 od 14. 9. 1992. godine.
[29] Vanredni izvještaj o deblokadi puta Brčko-Lončari, Komanda IBK, str.pov.br. 2/1369-2-214 od 14. 9. 1992. godine u 01:00.
[30] Zapisnik o prikupljanju izjave od Đoke Lukića, Policija Brčko distrikta, broj: 02-230-199/04 od 09.11.2004. godine u Bukvik – zločin bez kazne, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012., Beograd.
[31] Optužnica protiv Senada Halkića, Tužilaštvo Brčko distrikta, broj: T18 0 KTRZ 0004220 12 od 30. 12. 2019. godine.
[32] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Mensura Đakića i ostalih, broj: S1 1 K 024207 17 Krl od 10. 9. 2018. godine.
[33] Isto.
[34] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Borislava Piperca, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, br. KTA-2/96, od 21. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[35] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Mensura Đakića i ostalih, broj: S1 1 K 024207 17 Krl od 10. 9. 2018. godine.
[36] Izjava Radoša Grbovića.
[37] Izjava Mensura Đakića, Dokumentarni film Muk i jauk, Savez logoraša RS, video arhiva RCIRZ, br. 375.
[38] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Mensura Đakića i ostalih, broj: S1 1 K 024207 17 Krl od 10. 9. 2018. godine.
[39] Isto.
[40] Isto.
[41] Isto.
[42] Isto.
[43] Službena zabilješka o uzimanju izjave od Jovice Kerezovića, SJB Brčko od 30. 11. 1992. godine.
[44] Izjava Nevenke Radić.
[45] Prethodno je bio ranjen, 11. 9. 1992. godine, u napadu snaga HVO-a na Bukovac.
[46] Izjava Nevenke Radić.
[47] Izjava Milutina Radića.
[48] Izjava Đorđa Radića.
[49] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Mensura Đakića i ostalih, broj: S1 1 K 024207 17 Krl od 10. 9. 2018. godine.
[50] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Netke Sekulić, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA-2/96 od 2. 9. 2004. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[51] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Bore Vujića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA-2/96, od 2. 8. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[52] Kartica nestalog lica, RCIRZ, br. 1.917 od 8. 12. 2015. godine.
[53] Djevojačko prezime Pištalović.
[54] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Cvijete Ilić, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA-2/96 od 27. 10. 2004. godine u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[55] Isto.
[56] Zapisnik o prikupljanju izjave od Sime Vujića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA-2/96 od 14. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[57] Službena zabilješka o uzimanju izjave od Blagoja Krainovića, CSB Bijeljina od 6. 11. 1992. godine.
[58] Zapisnik o prikupljanju izjave od Radoslava Bačića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 17. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[59] Zapisnik o prikupljanju izjave od Dragana Maričića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 1. 11. 2004. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd i Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-563/09 od 24. 6. 2009. godine.
[60] Službena zabilješka o uzimanju izjave od Ilije Trifkovića, SNB Brčko od 16. 3. 1993. godine.
[61] Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-563/09 od 24. 6. 2009. godine.
[62] Službena zabilješka o uzimanju izjave od Boška Vidovića, SNB Brčko od 18. 3. 1993. godine.
[63] Izjava Ruže Pejić.
[64] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Borislava Piperca, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA-2/96 od 21. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[65] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Laze Stjepanovića, Policija Brčko distrikta, broj: 02-230-199/04 od 25. 3. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[66] Isto.
[67] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Đoke Majdančevića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA-2/96 od 18. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[68] Službena zabilješka o uzimanju izjave od Mare Blagojević, SNB Brčko od 1. 3. 1993. godine.
[69] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Stane Božić, Policija Brčko distrikta, broj: 02-230-199/04 od 21. 3. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[70] Zapisnik o saslušanju svjedoka Koviljke Bašić, Osnovni sud u Brčkom, broj: Kri – 31/95-16 od 21. 7. 1995. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[71] Dostupno na: https://radiobrcko.ba/vijesti-brcko/brchko-u-bukviku-sluzhen-parastos-za-vishe-od-60-ubijenih-srba/, posjećeno 15. 4. 2022. godine.
[72] Službena zabilješka o uzimanju izjave od Bose Majdančević, CSB Bijeljina, broj: 18-5/02-230-2-4/93 od 10. 11. 1992. godine i Službena zabilješka o uzimanju izjave od Đurđe Sekulić, CSB Bijeljina, broj: 18-5/02-230-2-4/93 od 10. 11. 1992. godine.
[73] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Stane Božić, Policija Brčko distrikta, broj: 02-230-199/04 od 21. 3. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[74] Zapisnik o prikupljanju izjave od Radoslava Bačića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 17. 2. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[75] Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-563/09 od 24. 6. 2009. godine.
[76] Zapisnik o prikupljanju izjave od Dragana Maričića, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, broj: KTA 2/96 od 1. 11. 2004. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd i Izvještaj, CJB Bijeljina, br. 10-02/1-230-563/09 od 24. 6. 2009. godine.
[77] Uvjerenje o pogibiji, VP 7410, broj: 629/93 od 4. 5. 1993. godine.
[78] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Netke Sekulić, Javno tužilaštvo Brčko distrikta, br. KTA-2/96 od 2. 9. 2004. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[79] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Stane Božić, Policija Brčko distrikta, broj: 02-230-199/04 od 21. 3. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[80] Zapisnik o saslušanju svjedoka Zvonka Tkaleca, Osnovni sud u Brčkom, broj: 46/93 od 22. 12. 1993. godine.
[81] Službena zabilješka o uzimanju izjave od Save Kaurinovića, CSB Bijeljina od 3. 11. 1992. godine.
[82] Zapisnik o saslušanju svjedoka Zvonka Tkaleca, Osnovni sud u Brčkom, broj: 46/93 od 22. 12. 1993. godine.
[83] Isto.
[84] Dopis MZ Bukvik, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
[85] SPC, Odbor SAS SPC za istraživanje genocida nad SPC i njenim vjernim narodom u toku građanskog rata u BiH od 1991. do 1995. godine, Podaci o materijalnoj šteti rata na sakralnim objektima (crkvama), br. 20/08.
[86] Izvještaj, CJB Bijeljina, broj: 10-02/1-230-450 KU-274 od 21. 5. 2009. godine.
[87] Zapisnik o prikupljanju izjave od lica Laze Stjepanovića, Policija Brčko distrikta, broj: 02-230-199/04 od 25. 3. 2005. godine, u: „Bukvik – zločin bez kazne“, Ljubiša Simić, Fond „Istorijski projekat Srebrenica“, Holandija, 2012, Beograd.
