Početkom ratnih dejstava na području opštine Bosanski Brod može se smatrati 3. mart 1992. godine kada su jedinice ZNG i 108. brigade Hrvatske vojske iz Slavonskog Broda forsiranjem rijeke Save u rejonu mjesta Sijekovac, ali i koristeći skelski prelaz u Koraću prešle na teritoriju opštine Bosanski Brod, tako da je navedenog dana od strane pomenutih vojnih formacija, kao i vojnih i paravojnih formacija na području opštine Bosanski Brod ostvaren plan preuzimanja kontrole i vlasti na cjelokupnom području opštine Bosanski Brod.[1]
Neposredno prije samog napada na Sijekovac, 26. marta 1992. godine, prema svjedočenju tadašnjeg mještanina ovog sela Branislava Zečevića, trojica Srba su otišla do kriznog štaba u selu kako bi pregovarali sa muslimanima i Hrvatima. Naime, kao predstavnici Srba iz sela na pregovore su otišli Milan Bačić, Nikola Kušljić i Milan Zečević. Oni su na pregovore otišli na preporuku komšija Ive Bukete i Stipe Čelebije, a kada su došli na pregovore od strane Hrvata i muslimana im je rečeno da predaju oružje. Međutim, prema navodima Branislava Zečevića mještani Sijekovca nisu posjedovali oružje.[2]
U užem i širem rejonu naseljenog mjesta Sijekovac 26. marta 1992. godine u planiranoj izvedenoj akciji jedinice Hrvatske vojske, dobrovoljci iz Hrvatske i pripadnici drugih jedinica upotrebom vatrenog oružja ubili su devet civila i nemoćnih lica srpske nacionalnosti iz porodica Zečević, Milošević, Radanović i Trifunović. Žrtve su likvidirane vatrenim oružjem dok su ležala licem okrenuta prema zemlji, a sve žrtve su bili civili koji nisu pružali bilo kakav verbalni ili fizički otpor. Nakon ubistava, selo je opljačkano i zapaljeno je oko 50 srpskih kuća, dok je preostalo srpsko stanovništvo protivpravno zatvoreno u prostoriju osnovne škole u Sijekovcu gdje je bilo izloženo psihičkom maltretiranju i prijetnjama. U vrijeme i nakon događaja u Sijekovcu vojne i paravojne formacije vršile su etničko čišćenje i u drugim srpskim mjestima, pri čemu su civili srpske nacionalnosti ubijani, a žene i djevojke su bile izložene seksualnom zlostavljanju.[3]
Vojna akcija protiv civilnog stanovništva izvedena je oko 16 časova, a izvele su je jedinice Hrvatske vojske, ZNG-a i paravojne formacije HOS-a. Iz podruma kuća u vlasništvu porodica Zečević i Bačić koje su se nalazile u tzv. „traktorskoj ulici“ izvedeni su civili, među kojima je bilo i starijih i nemoćnih osoba, žena i djece. Pripadnici interventnog voda iz Sijekovca, među kojima je bio Zemir Kovačević, ubile su devet civila. Žrtve su prije ubijanja bile prisiljene da legnu na zemlju licem okrenutim prema zemlji, a nakon toga su ubijene. Ubijeni su Jovo Zečević, Milan Zečević, Vaso Zečević, Petar Zečević, Mirko Radanović, Luka Milošević, Dragan Milošević, Željko Milošević i Sreto Trivić.[4]
Bitno je navesti da je Sud BiH u presudi Zemiru Kovačeviću utvrdio da uprkos tome što su „prema izvedenim dokazima, stanovnici srpske nacionalnosti pozivani na predaju naoružanja, ne postoje dokazi koji govore da je bilo ko od gore navedenih žrtava bio naoružan, imao uniformu, niti da je pružao oružani otpor.“[5]
S druge strane, pojedini stanovnici Sijekovca su pružali otpor Hrvatima i muslimanima prilikom napada. Tako je Marica Radanović izjavila da „njen sin Milan nije htio predati pušku i da je zajedno sa komšijama Rankom i Ristom Bačićem pružao otpor muslimanima i Hrvatima, dok se ona sa suprugom i sinom Mirkom nalazila u podrumu Zečevića, što ni u kom slučaju ne može biti opravdanje zločinima počinjenim prema civilima na drugoj strani, niti je time doveden u pitanje civilni status žrtava oružanog napada 26. marta 1992. godine.“[6]
U presudi Suda BiH protiv Zemira Kovačević u samom opisu događaja navedeno je da je „Zemir Kovačević, zajedno sa drugim njemu poznatim pripadnicima hrvatskih vojnih formacija od kojih je jedna identifikovana kao HOS, 26. marta 1992. godine u Sijekovcu, Ulica ‘traktorska’, učestvovao u oružanom napadu na srpsko stanovništvo naselja Sijekovac. Događaj se odigrao tako da su ove vojne formacije došle u naselje Sijekovac te naredili civilima Radanović Marici, Vasić Nedeljki, Milošević Mladenki, Zečević Milji, svjedoku „Y“, Zečević Ljubici, Zečević Jelici, Radanović Vidu, Zečević Jovanu, Zečević Milanu, Zečević Vasi, Zečević Petru, Milošević Luki, Milošević Željku kao i djeci: Opačić Marinku, Milošević Draganu, Milošević Saši i svjedoku „M“, da izađu iz kuća, a potom da legnu na zemlju u blato licem prema zemlji, pojedine udarajući nogama i kundacima pušaka po raznim dijelovima tijela, prijeteći im da će ih pobiti, ženama da će ih i silovati, vrijeđajući ih i psujući im, na koji način su pretrpjeli snažne tjelesne i duševne patnje, a zatim, pucanjem iz vatrenog oružja, neidentifikovani pripadnici oružanih grupa koje su učestvovale u napadu, lišili života Zečević Milana, Zečević Vasu, Milošević Luku, Milošević Željka i Milošević mldb. Dragana, a Kovačević Zemir, sam iz vatrenog oružja pucao u leđa Zečević Petra kojeg je majka Milja vodila za ruku te ga tako lišio života, a nakon toga lišio života i Zečević Jovana, kojeg je vodila supruga Milja ispod ruke, s obzirom da se isti zbog bolesti teško kretao, tako što ga je prvo udario nogom u stražnjicu, usljed čega je ovaj pao na tlo, a potom mu ispalio jedan hitac iz neposredne blizine iz vatrenog oružja u predjelu glave, dok je u istom dvorištu od strane neidentifikovanih pripadnika ovih oružanih grupa života lišen i Radanović Mirko, a nedugo zatim i Trivić Sreto, čije mrtvo tijelo je pored stepenica njegove kuće sutradan vidio komšija, dok su istog dana prilikom napada, popaljene kuće i pomoćni objekati vlasništvo porodica Radanović, Milošević, Zečević, Bačić, Sedlić pri čemu je nastala šteta u većim razmjerama, te je slobode lišeno oko trideset civila većinom žena i djece, koji su zatvoreni, nakon što su sprovedeni u kuću Nike Tomasa, a potom u Dom kulture u Sijekovcu, pri čemu su ih zastrašivali prijeteći da će ih pobiti, te su ovi civili u navedenim objektima bili zatvoreni par dana, a za ovo vrijeme su fizički i psihički zlostavljani u čemu je učestvovao i Kovačević Zemir, na način da je u kući Nike Tomasa uperio pištolj u predjelu bubrega svjedoku „M“, a potom u Domu kulture pratio ga do WS-a, a svjedoku Trifunović Zdravku prilikom izlaska iz kuće i odvođenja do kuće Nike Tomasa, držao cijev puške na potiljku, na koji način im je svima nanesena psihička bol i patnje, dok je druga grupa civila žena i djece, sprovedena i zatvorena u kuću porodice Dugalić, pa nakon što su civili iz tih objekata pušteni, preživjeli stanovnici su na različite načine napustili Sijekovac.“[7]
O ovim događajima svjedoci napada na Sijekovac su dali izjave MUP-u RS. Tako je, već pominjana, Marica Radanović, između ostalog, izjavila sljedeće:
„Izašli smo iz podruma sa rukama sklopljenim iznad glave. Ljubicu Zečević, koja je nepokretna, ne znam ko je iznio. Neko je naredio da legnemo u blato u dvorište, a moj muž Vid, pošto je šlogiran, nije mogao odmah leći te ga je jedan udario kundakom puške u glavu i plećku, od čega je Vida oblila krv i pao je na zemlju. Mirko (sin) je stajao, a trojica su ga kundacima udarali ispod rebara i po svim dijelovima tijela… Onda je jaučući tražio od njih da mu ne ubiju mamu i tatu, nakon čega su ga izveli na ulicu gdje su ga oborili udarcima. Vidjela sam da leži i da sa njega silazi jedan u maskirnoj uniformi koji je vratio nož u čizmu i vidjela sam lokvu krvi oko Mirka.. Odmah poslije toga jedan od njih je ispalio rafal u Mirkovu glavu…
Kad sam ustala, vidjela sam da Milan Zečević pokraj drva u dvorištu potrbuške leži, zatim Vasu koji je takođe ležao potrbuške pored pumpe, a Jovu na izlasku iz podruma. Dragan Milošević i Luka su ležali pored kapije. Mogu navesti dok sam ležala u dvorištu da je kraj mene ležao Petar Zečević kojem je glava bila pored moje i vidjela sam da ga udaraju čizmama po glavi tijelu. Čula sam da je Petar majci rekao: ‘Ubiše me’, a da mu je majka rekla: ‘Lezi, Petre’. Prilikom izlaska iz dvorišta na ulicu vidjela sam da je Milka pomilovala Vasu i da je rekla: ‘Moj Vaso, ubi te najbolji kolega’… Sa ulice odveli su nas kući Nike Tomasa, a odatle smo kasnije prebačeni u krizni štab u dom u Sijekovcu… Sve srpske kuće u Sijekovcu opljačkane su i popaljene.“[8]
Milja Zečević u izjavi navodi: „Odmah po napadu u podrum su ušla tri do četiri uniformisana čovjeka koja su izvršila premetačinu u podrumu te su nam naredili da trkom izađemo iz podruma sa rukama podignutim u vis. Prilikom izlaska vidjela sam da udaraju mog unuka Gorana dok je stajao sa rukama podignutim u vis. Udarali su ga kundacima pušaka i čizmama po svim dijelovima tijela. Vodila sam svog muža Jovu, tad nam je prišao Zemir Kovačević i Jovu šutnuo čizmom usljed čega je on pao. Zemir mu je naredio da odmah ustane i Jovo mu je rekao da ne može ustati jer je bolestan, nakon čega je Zemir potegao pištolj i ispalio metak u glavu Jove. Produžila sam dalje pokraj svog sina Vase koji je ležao u dvorištu. Pomilovala sam ga po kosi misleći da je živ, ali sam kasnije saznala da je i on tad bio mrtav.“[9]
Nakon stravičnog zločina Sijekovac su posjetili tadašnji članovi Predsjedništva BiH Biljana Plavšić, Fikret Abdić i Franjo Boras, a televizijski snimci prikazani su na Televiziji Sarajevo i „Jutelu“.
I narednih dana, za vrijeme okupacije Sijekovca od strane hrvatskih vojnih i paravojnih jedinica, nastavljeno je sa ubijanjem srpskih civila, zlostavljanjem i odvođenjima u logore, a srpska imovina je sistematski i planski pljačkana i uništavana. Nakon što je prvog dana napada ubijeno devet lica, do oslobađanja Sijekovca od strane Vojske Republike Srpske u oktobru 1992. godine ubijeno je još najmanje 11 mještana Sijekovca. Takođe, uništena je i Crkva Svete Ognjene Marije u ovom selu.
U presudi protiv Zemira Kovačevića takođe su djelomično opisani i zločini koji su činjeni nakon samog napada. Tako se navodi da je osuđeni Kovačević „tačno neutvrđenog dana krajem aprila mjeseca 1992. godine u Sijekovcu, kao pripadnik interventnog voda 101. brigade HVO-a, skupa sa još tri, njemu poznata, pripadnika interventnog voda 101. brigade HVO-a, učestvovao u pretresima i pljački više srpskih kuća na području MZ Sijekovac među kojima je i kuća Barnjak Teodora od koga su oduzeli nakit (zlatna narukvica, lančić i naušnice) i putničko motorno vozilo marke ‘Renault 18’ njegovog sina, te tačno neutvrđenog dana krajem aprila 1992. godine zajedno sa neidentifikovanim pripadnicima ove jedinice pretresli kuću Pivaš Koste i Arivuković Petra u Donjim Močilima, te od Arivuković Petra oduzeli odjeću, obuću, posuđe i vrijednije stvari, na koji način su opljačkali imovinu Arivuković Petra i Barnjak Teodora i prisvojili znatnu materijalnu korist.“[10]
Više o zločinu u Sijekovcu možete pogledati OVDJE.
Republički centar možete pratiti na našoj Fejsbuk i Instagram stranici i Tviter nalogu.
[1] Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu CJB Doboj, broj: 09-02/1-230-247/14 od 31. 3. 2014. godine.
[2] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Zemira Kovačevića, broj: S1 1 K 009588 12 Kri od 21. 5. 2014. godine.
[3] Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu CJB Doboj, broj: 09-02/1-230-247/14 od 31. 3. 2014. godine.
[4] Isto.
[5] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Zemira Kovačevića, broj: S1 1 K 009588 12 Kri od 21. 5. 2014. godine.
[6] Isto.
[7] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Zemira Kovačevića, broj: S1 1 K 009588 12 Kri od 21. 5. 2014. godine.
[8] Izjava Marice Radanović, CJB Doboj, broj: 02-298-051/93 od 4. 3. 1993. godine
[9] Izjava Milje Zečević, CJB Doboj, broj: 298-011/93 od 3. 3. 1993. godine.
[10] Prvostepena presuda Suda BiH u predmetu protiv Zemira Kovačevića, broj: S1 1 K 009588 12 Kri od 21. 5. 2014. godine.
