Na Nikoljdan, 19. decembra 1992. godine, u fočanskom selu Jošanica, udaljenom 17 kilometara od grada, ubijeno je više od 50 osoba srpske nacionalnosti.

Za ovaj zločin, u kojem je ubijeno troje djece dvoipogodišnja Danka, desetogodišnja Dragana i sedmogodišnji Dražen – još uvijek niko nije odgovarao.

Dušanka Višnjić-Lalović imala je 17 godina kada je 19. decembra 1992. preživjela napad u selu Jošanica i kada su joj ubijeni otac i tetka. Do ratnih sukoba, kako je rekla, život na području Foče je bio složan i niko iz njene generacije nije očekivao rat.

– Da će se desiti rat u BiH, u mom gradu, i da ću ja doživjeti to što sam doživjela na Nikoljdan – ni u najluđim, ni u najstrašnijim snovima nisam mogla zamisliti rekla je Višnjić-Lalović.

Ona se prisjetila hladnog, promrzlog jutra na Nikoljdan, bez snijega, kada je nju i njene ukućane probudila pucnjava, uzvici, galama i panika. U tim trenucima je vidjela da gore kuće u zaseocima u Jošanici, a ubrzo je napadnut i njen dio sela.

Znate, kao kad milion bubnjeva bubnja, jer meci padaju po krovu kuće, i to je takva panika, takav pritisak da smo mi ostali u kući, ne znamo gdje da izađemo – opisala je ona, dodavši da su tog dana ubijeni njeni otac i tetka.

Kako je ispričala, nedaleko od kuće je ležao njen otac, koji je bio ubijen. U selu je, prema njenim riječima, vidjela i djeda Vasilija kako sjedi pored svog brata koji je ubijen. Kazala je da je toga dana ubijena i njena tetka, s kojom je i provela zadnje sate njenog života.

– Ja sam ista svoja tetka. Fizički. Tetka je bila moj idol. Žena koja mi je cijeli život davala pare, za svaku peticu. Za svaki moj uspjeh. To je bila moja tetka – rekla je Višnjić-Lalović.

Među stradalim, kako je napomenula, bile su i dvije porodice Višnjić, kao i troje maloljetnika.

Višnjić-Lalović je kazala da su u napadu na selo ubijeni desetogodišnja Dragana, sedmogodišnji Dražen i djevojčica Danka koja je imala dvije i po godine. Dankino tijelo je, zajedno s tijelima još dvije žene, pronađeno u šumi u aprilu naredne, 1993. godine, nekoliko mjeseci nakon napada na selo.

Tadašnji glavni medicinar na hirurgiji u fočanskoj bolnici Slavko Đorđević je tog dana, kada su počeli dovoziti tijela stradalih u Jošanici, bio određen da bude u mrtvačnici, gdje se vršila identifikacija. Među dovezenim tijelima, prepoznao da je sestru i zeta.

– Kad sam vidio sestru na stolu, kad su je istovarili, meni je čitav svijet otišao. Nikoga nisu zaklali kao što se kolje, nego su noževima probadali vrat. Mojoj sestri su napravili rez i onda su je ubadali u trbuh. Čak je sav trbuh bio isječen… Evo sad ne plačem jer suze su prošle. Ne mogu da zamislim da mi je ona mrtva… A zeta su svezali žicom, vide se ožiljci na rukama od žice. Onda su mu tupim predmetom razbili šake i stopala, da ne bježi, i čelo – opisao je Đorđević.

U obližnjem zaseoku, jedan od prvih iz grupe vojnika koji je ranjen bio je Ratko Blagojević. On je rekao da je s malom grupom vojnika bio kod komande vojske, koja se nalazila u jednom od jošaničkih zaselaka, i da je krenuo prema vojnoj kuhinji, da zamijeni stražu. U tim trenucima, kako je kazao, zapucalo je i on je ranjen u kuk, dok je njegov rođak preminuo.

Nakon ranjavanja, rekao je, saborci su mu previli ranu, a on se pokušao spasiti. Puzeći je stigao do susjednog sela, gdje se sakrio u podrumu kuće.

Morao sam se sklanjati. Utoliko su oni došli. Jedni u kuću gore. Ja držim bombu u ruci samo. Nemam ništa više. Kako su oni naišli pored mene, zavika, pa se trznu, a ovaj drugi baci pušku iz ruke… Ja bacim za njima bombu – rekao je Blagojević i prisjetio se da je tada ranjen metkom.

Prema njegovim riječima, svi vojnici koji su ostali da štite kuhinju i komandu poginuli su.

Zločin u Jošanici još uvijek bez sudskog postupka. Za ubistva više od 50 osoba srpske nacionalnosti počinjena u Jošanici, pred bosanskohercegovačkim sudovima još uvijek niko nije odgovarao. Istragu o ovim događajima vodilo je Okružno javno tužilaštvo u Trebinju do 2012. godine, kada je predmet prebačen na Državno tužilaštvo.

Srđan Vukanović, službenik za informisanje Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju, rekao je da se predmet vodio protiv ukupno 60 lica, od toga se protiv 26 osoba vodila istraga, dok su 34 lica bila obuhvaćena prijavom. Prema njegovim riječima, postupajuća tužiteljica je u tom periodu saslušala više desetina svjedoka i pribavila dio materijalne dokumentacije.

– Sud BiH je, na osnovu Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, u junu 2011. godine zatražio od ovog tužilaštva da mu se dostavi kompletan spis na ocjenu složenosti samog predmeta, da bi 10. februara 2012. ovo Tužilaštvo dobilo prvo obavještenje, a zatim i rješenje po kome se predmet, s obzirom na složenost, dostavlja Tužilaštvu BiH na dalje postupanje i sprovođenje istrage – rekao je Vukanović.

BIRN BiH je pokušao dobiti izjavu iz Državnog tužilaštva, ali zbog godišnjeg odmora postupajućeg tužioca u ovom predmetu, bili smo uskraćeni za odgovor.

– Ja molim sud i tužilaštvo, i ovaj put ih molim, da izvade predmet iz ladice i da ljudski to odrade, ako ni zbog čega drugog, onda zbog troje djece. Oni ništa nisu krivi. Mala Danka, šta je dijete od dvije i po godine znalo, nije znala ni kako se zove – rekla je Višnjić-Lalović.

Nekoliko osoba protiv kojih se vodi istraga – a čija se imena, uz imena još nekih pripadnika brigada ABiH s područja Višegrada, Goražda i Foče, i drugih vojnika s područja Foče, nalaze na spisku – nisu pristale na razgovor.

Danas u Jošanici živi jako mali broj ljudi, a preživjeli i porodice se okupljaju svake godine u maju, na praznik Nikoljice, kada obilježavaju stradanje u ovom selu.

– Malo je ljudi koji žive ovdje, dođu malo da čuvaju ovce, ima malo obnovljenih kuća, ali to je sve prazno, nema nikoga. Mislim da ovdje nema jedno ili dvoje ljudi, i to starih ljudi, djece nema nikako, omladine tu nema nikako, škola je zatvorena – rekao je Đorđević.