U Bratuncu je danas, prisluživanjem svijeća i polaganjem cvijeća uz centralni Spomen-krst na gradskom groblju, obilježeno 30 godina od stradanja 15 srpskih civila u bratunačkom selu Zagoni koje su ubili pripadnici muslimanskih snaga.

Osim članova porodica ubijenih i nekoliko mještana Zagona, koji su odali počast svojim srodnicima i komšijama, cvijeće kod Spomen-krsta položila je delegacija Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunca.

Porodice su i danas podsjetile na masakr počinjen u Zagonima, te da niko nije odgovarao za taj zločin, kao ni za mnoge masovne zločine počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju.

Preživjeli ističu da se ne smije zaboraviti stradanje nedužnih mještana ovog sela, da će prenositi istinu mlađima da se nikada ne ponovi zlo koje je njih zadesilo na današnji dan 1992. godine.

Oni navode da će odavati počast, sjećati se svojih najdražih i pričati mlađima o njihovom stradanju, iako pravosuđe BiH ne obraća pažnju i ništa ne čini da počinioci ovog zločina odgovaraju.

Predmet u vezi sa stradanjem Srba u Zagonima nalazi se od aprila 2014. godine u Tužilaštvu BiH i porodice stradalih ocjenjuju da tužioci svjesno opstruišu ovaj, kao i još nekoliko predmeta koji se odnose na zločine nad Srbima na području Bratunca.

Predsjednik Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunac Radojka Filipović kaže da o stravičnim zločinima 28. divizije takozvane Armije BiH najbolje svjedoči zločin počinjen nad civilima koji su radili na njivama u Zagonima.

– To potvrđuju činjenice da su na današnji dan ubijeni petogodišnji Vladimir Gajić i Mara Božić koja je imala 90 godina. Zločin nad Srbima u Zagonima, kao i svi ostali počinjeni u srpskim selima ovog kraja potvrđuju jasnu namjeru takozvane Armije BiH da počini genocid nad srpskim narodom jer su ubijali sve što je srpsko ne ostavljajući žive ni djecu ni starce – izjavila je Filipovićeva Srni.

Ona je istakla da je 2015. godine trebalo da bude procesiran predmet „Zagoni“, ali on se još „čuva“ u Tužilaštvu BiH koje čeka da svjedoci pomru i da zbog nepostojanja svjedoka za srpske žrtve niko ne odgovara.

Tako se želi, kaže Filipovićeva, stvoriti pravosudna statistika i slika da zločin nije ni počinjen, jer opstrukcijom pravde Tužilaštvo štiti zločince.

– Ostaje nam da obilježavamo godišnjice stradanja, da njegujemo kulturu sjećanja na žrtve, da ih ne zaboravljamo i prenosimo mlađima da su ubijeni samo zato što su bili Srbi – poručila je Filipovićeva.

Ona je podsjetila da su istog dana iz Srebrenice napadnuta srpska sela Zagoni u bratunačkoj i Krnjići u tadašnjoj opštini Skelani i da se ti napadi razlikuju od ostalih jer nisu izvedeni u zoru, nego u popodnevnim časovima i stanovništvo je ubijano kod kuća i na njivama.

Božana Gvozdenović, čija je sedamnaestogodišnja kćerka Rada ubijena i masakrirana tog dana, prisjeća se da su kupili sijeno na njivi kada je oko 15.00 časova počela pucnjava sa svih strana.

– Muslimanski vojnici sa žutim trakama oko ruku izlazili su iz potoka iz pravca srebreničkog sela Blječeva i uz povike `Alahu egber!` i `Hvataj žive i vodi u Blječevu!` pucali su po narodu koji je počeo bježati u pravcu Bratunca – ispričala je Gvozdenovićeva.

Ona je navela da je bilo mnogo muslimanskih vojnika.

– Bježala sam prema kućama i sakrila se u šiblje vidjevši da ne mogu pobjeći. Odatle sam gledala i slušala kako pale selo i kako neki dozivaju `Hajde da ih pobijemo i pohvatamo, pa ćemo onda paliti` – dodala je Gvozdenovićeva.

Ona je rekla da je kćerka Rada bila kod kuće i da su je u blizini ubili i izmasakrirali.

Gvozdenovićeva je ispričala da nije mogla prepoznati nikog od muslimanskih vojnika jer su bili u uniformama, a i skrivala se da je ne pronađu.

– Jednom sam davala izjavu o tom događaju u bratunačkoj Policijskoj stanici i više me niko nikada nije pozivao da svjedočim, a niko nije odgovarao za zločin u našem selu. Da su ubili mene umjesto Rade, kamo sreće – dodala je ona.

Gvozdenovićeva ističe da je sramota pravosuđa BiH što niko nije odgovarao za ovaj zločin i da se pokazuje da se okrivljuju i sude Srbi za sve, a da se prikrivaju muslimanski zločini i opstruiše procesuiranje počinilaca zločina nad Srbima.

Njen sin Radomir Gvozdenović preživio je upad muslimanske vojske u Zagone, ali su mu toga dana živi uhvaćeni sestra Rada i sestrić Aleksandar Milošević, koji je imao samo 44 mjeseca.

– Bilo je mirno. Narod je bio na njivama i kupili smo sijeno kada je oko 15.00 časova zapucalo i začula se urnebesna galama i povici `Alahu egber!` i `Kolji žive!`. Upali su u selo i sve su ubijali i uništavali, a ubijenima su tvrdim predmetima razbijali glave – ispričao je Gvozdenović.

On je rekao da je kosom masakrirana nepokretna starica Mileva Dimitrić i još neki mještani koje su ranjene stigli i kosama isjekli.

„- ruka je i žalosno je što još niko nije odgovarao za pokolj stanovništva Zagona. Ovdje su pobijeni civili kod svojih kuća i na njivama stotinjak metara udaljenim. Razočaranje u rad Tužilaštva i Suda BiH je sve veće i više nemamo nikakvo povjerenje u njihov rad jer niko još nije odgovarao. To je sramota za pravosuđe – kaže Gvozdenović.

Ističući da nakon pola sata nije mogao da prepozna rođenu sestru Radu koju je zatekao isječenu i masakriranu iznad rodne kuće, Gvozdenović podsjeća da su stravičan masakr počinile njihove komšije i pripadnici takozvane Armije BiH koje su ih poimenično dozivale i prijetile klanjem.

– Sve su ubijali i uništavali u namjeri da zatru tragove srpskog postojanja, a niko ne odgovara za masakriranja i ubistva srpskih civila, zločionce čuvaju, a nas preživjele još proganjaju tužioci i prijete nam. Pravosuđe čeka da pomru i svjedoci i zločinci i da predmet zatvore kao da se zločin nije ni desio – ukazuje Gvozdenović.

Ovo selo je stradalo i u Drugom svjetskom ratu od istih neprijatelja i ni tada niko nije odgovarao za zločine.

Na današnji dan 1992. godine pripadnici muslimanskih oružanih formacija iz Srebrenice i susjednih sela ubili su 14 Srba, dok je petnaesta žrtva podlegla ranama dan kasnije. Nestali Mihajlo Mihajlović nikada nije pronađen. Među ubijenima je bilo i pet žena.

Napadi na Zagone nastavljeni su sve do Petrovdana 1992. godine kada su muslimanske snage težište svog napada prebacile na srpska sela istočno od Srebrenice, gdje su tada počinile zločine nad srpskim stanovništvom u Zalazju, Sasama, Biljači i još nekim zaseocima, koje su potpuno uništile.

U Gornjim Zagonima, gdje se ovaj zločin dogodio, još nisu obnovljene sve kuće i u selu živi samo nekoliko starica-udovica.